Držanje kućnih ljubimaca u zgradama već odavno nije ništa neuobičajeno, ali još uvijek izaziva podijeljena mišljenja, a nerijetko i komšijske sukobe. Neko će reći da pas u stanu nije prirodan, neko će ustvrditi da je to „pomodarstvo“, dok drugi ne mogu zamisliti svoj život bez krznenog ili pernatog saputnika. Ima i onih kojima je svaki oblik suživota sa životinjom jednostavno, smetnja.
Za jedne je ljubimac član porodice, za druge je to izvor buke, neprijatnih mirisa, pa čak i straha. Zvuk laveža kroz zid, ogrebotine po stepeništu, mirisi u liftu, sve to zna izazvati tenzije u kolektivnom stanovanju. I dok su vlasnici uvjereni da njihovi ljubimci nikome ne smetaju, neki susjedi tiho broje dane do odlaska u penziju iz zgrade u kojoj ih svako jutro dočeka mačka na otiraču ili papagaj iz susjednog stana.
Pitanje granice lične slobode i kolektivne odgovornosti ovdje je često zategnuto. Iako zakonski propisi dopuštaju držanje kućnih ljubimaca u stanovima, ukoliko ne ugrožavaju zdravlje i sigurnost drugih, sve ostaje na subjektivnom doživljaju i komšijskoj toleranciji. Neko neće imati ništa protiv psa, ali će ga izbaciti iz lifta ako vidi da je bez povodca. Drugi će smatrati da zmija, pa makar bila u terarijumu, nema šta tražiti u zgradi. A treći će se žaliti i na kanarinca, jer pjeva prerano.
Zanimljivo je kako su društvene mreže, posebno grupe stanara, postale poligon za male lokalne ratove. U nekim objavama se psi nazivaju „teroristima“ zgrade, a vlasnici se optužuju za nemar, iako većina njih uredno skuplja izmet, redovno vodi ljubimce na veterinarske preglede i često im je briga o životinji važnija nego briga o sopstvenom zdravlju.
Ipak, postoji i onaj tihi sloj suživota, oni koji maze psa susjeda dok čekaju lift, oni koji donesu vodu mački sa stepenica, oni koji znaju da pas laje jer je sam, ne jer je zloban. Tu je i dječiji osmijeh kada sretne jazavičara pred ulazom, ili starica kojoj je jedini razgovor u danu onaj sa svojim papagajem.
U konačnici, čini se da pitanje ljubimaca u zgradama nije pitanje zakona ni propisa, već tolerancije i empatije. Da li smo spremni živjeti u zajednici u kojoj ima mjesta i za one koji pišu, pjevaju, galame – ali i one koji laju, mjauču ili šuškaju u terarijumu?
Pročitajte još:
Crna Gora i ove godine popularna destinacija za ljetovanje, evo koje su cijene
Zašto je darivanje krvi danas važnije nego ikad: Svjetski dan dobrovoljnih davaoca krvi
