U vagonu gdje se sjećamo donosi završnu priču serijala Putnice, smještenu u zimski Beč, između pamćenja, smiraja i trenutka prije povratka.
U vagonu gdje se sjećamo: Beč prije povratka
U vagonu gdje se sjećamo putnica više ne sjedi nemirno. Ne provjerava sat, ne gleda mapu, ne razmišlja koliko je još ostalo do sljedeće stanice. Sjedi onako kako se sjedi kada znaš da nemaš kome ništa dokazivati. Beč je ispred prozora, hladan i uredan, ali ne neprijatan. Grad koji ne traži da ga zavoliš, niti da mu se vraćaš. Samo da budeš tu.
Ovo nije dolazak. Ovo nije ni odlazak. Ovo je onaj trenutak prije povratka, kada shvatiš da se više nemaš od čega opraštati.
Beč u kojem ne moraš ništa dokazivati
Zimski Beč ne ulazi pod kožu naglo. On se drži na distanci, sa svojim pravilnim ulicama, tramvajima koji dolaze tačno na vrijeme i izlozima iza kojih je uvijek toplo. Putnica hoda bez plana. Ne traži znamenitosti, ne fotografiše detalje, ne zapisuje utiske.
Ovdje joj ništa ne nedostaje. I to je nova vrsta osjećaja.
U nekim gradovima si stalno u dijalogu sa sobom. U Beču, razgovor stane sam od sebe. Misli se poslože, bez truda, kao da su i one dio tog gradskog reda.
U vagonu gdje se sjećamo bez vraćanja unazad
Sjećanja ne dolaze kao slike, nego kao osjećaji u tijelu. Ne sjeti se tačno kada je prvi put sjela u voz, ali se sjeti kako joj je tada srce kucalo brže. Ne pamti svaku stanicu, ali pamti onu potrebu da krene.
U vagonu gdje se sjećamo sve prethodne putnice sjede zajedno. Ona koja je tek izlazila iz poznatog, ona koja je učila da diše sporije, ona koja je slušala tijelo, ona koja je otišla bez garancije da će biti lakše, ona koja se vraćala sebi, ona koja je prestala skrivati istinu.
Nijedna nije pogrešna. Nijedna ne traži da bude ispravljena.
Miris jabuke i cimeta koji zna kraj godine
U jednom trenutku osjeti miris jabuke i cimeta. Ne zna tačno odakle dolazi. Možda iz male pekare, možda iz tuđe kuhinje, možda samo iz sjećanja. Taj miris je poznat. Pripada kraju godine, zimama koje su prošle, kućama u kojima se nije žurilo.
To nisu okusi koji uzbuđuju. To su okusi koji smiruju. Kao da tijelo zna da je godina pri kraju i da više nema potrebe za velikim gestama.
U vagonu gdje se sjećamo, takvi mirisi nisu slučajni.
Voz koji više ne traži rasplet
Na početku putovanja, Orijent ekspres je bio simbol nepoznatog. Elegantna ideja bijega, putovanja koje nosi obećanje. Roman Agathe Christie bio je ulaz u taj svijet pitanja i zapleta.
Sada se taj motiv vraća, ali bez napetosti. Voz više nije mjesto u kojem se nešto mora razriješiti. Nema krivca, nema raspleta. Sve je već prošlo kroz Putnicu, u različitim gradovima, u različitim mjesecima.
Voz ostaje, ali se mijenja pogled iz kojeg ga posmatraš.
Ono što ostane kada prestaneš žuriti
Kada se sve sabere, ne ostanu odgovori. Ostane osjećaj da si bila iskrena prema sebi. Da nisi preskočila nijedan važan trenutak. Da nisi požurila kroz vlastiti život.
U Beču, prije povratka, putnica stoji kraj prozora i gleda kako se svjetla pale jedno po jedno. Ne osjeća tugu. Ne osjeća ni euforiju. Osjeća nešto stabilno, rijetko i važno.
Osjeća da je krug zatvoren.
Beč prije povratka, trenutak koji se ne objašnjava
Prije nego se vrata vagona zatvore, Putnica zna da se ne mora okretati. Svi gradovi su tu. Sve priče su tu. Samo joj više ne trebaju da bi znala gdje pripada.
U vagonu gdje se sjećamo, Beč ne traži oproštaj. On samo ostaje iza stakla, baš onako kako treba.
Putovanje je završeno. Ne zato što mora, nego zato što je ispunilo ono zbog čega je počelo.
Voz koji nas je dovezao u Beč posljednja je destinacija web serijala RTV SLON “Putnice: Ženske priče iz vozova”.
Sve ranije destinacije koje smo posjetili potražite u rubrici Magazin.
Hvala vam što ste bili dio ovog nesvakidašnjeg šestomjesečnog serijala i naših putovanja kroz emocije i destinacije.
