Zavist je jedna od onih emocija koje rijetko govore naglas, ali zato stalno djeluju u pozadini, a zavist polako nagriza unutrašnji mir i pretvara tuđu sreću u lični nemir.
Smatra se jednim od sedam smrtnih grijeha upravo zato što zavist ne traži mnogo da bi se pojavila, dovoljno je da se suočimo s tuđim uspjehom u trenutku kada sami nismo zadovoljni sobom.
Ona se javlja onda kada tuđa dostignuća osvijetle naše slabosti, neostvarene želje i propuštene prilike. Zavist nije samo želja da imamo ono što drugi imaju, već često i skriveni bijes prema nečijoj sreći, kao da nas podsjeća na ono što nam nedostaje.
Kako zavist djeluje na čovjeka
Zavidna osoba tuđu radost doživljava kao lični poraz. Ta emocija se ne mora izraziti riječima, ona se vidi u postupcima, u hladnom pogledu, u prikrivenoj agresiji i u neizgovorenoj želji da se drugome nešto pokvari.
Zavist opterećuje um, truje odnose i polako razara bliske veze, a osoba koja joj se prepusti često pokušava vlastitu nesreću proširiti i na druge.
Poznati pisac i satiričar Mihail Žvanetski to je slikovito opisao kroz ironiju, govoreći da će onoga ko je spreman pomjerati planine drugi rado slijediti, ali i pokušati mu podmetnuti nogu. Upravo tako zavist djeluje, tiho i uporno, bez velike buke.
Priča koja otkriva njenu razornu snagu
Jedna stara priča dobro oslikava koliko zavist može biti destruktivna. Kralj koji je želio saznati šta je pogubnije, zavist ili pohlepa, dao je ljudima mogućnost da traže bilo šta, uz uslov da će neko drugi dobiti duplo više.
Dok je škrtost kolebala, zavist je bila spremna na samopovređivanje samo da bi drugome nanijela veću štetu.
Ta spremnost da čovjek pristane na vlastiti gubitak kako bi drugome bilo gore pokazuje koliko zavist može izobličiti razum.
Šta mudri ljudi kažu o zavisti
Razornu prirodu zavisti prepoznali su i veliki mislioci. Omar Hajam upozoravao je da se radost čuva tišinom jer zavist uvijek vreba u blizini. Duhovnik Nikolaj Gurjanov govorio je da u trenucima zavisti oni koji inače ne vide, ne čuju i ne govore iznenada postaju vrlo pažljivi prema tuđem životu.
Honore de Balzak je zavist posmatrao dublje, objašnjavajući da ona sitne i prazne ljude gura ka podlim djelima, dok dostojne može potaknuti na zdravo nadmetanje. Drugim riječima, zavist ne mora uvijek uništavati, ali samo ako se prepozna i preusmjeri.
Zavist je emocija koju svi ponekad osjete. Razlika je u tome hoće li nas ona pojesti iznutra ili natjerati da se okrenemo sebi, vlastitom rastu i ličnom putu. Ona ne nestaje sama od sebe, ali gubi snagu onda kada prestanemo mjeriti svoj život tuđim uspjesima i počnemo graditi vlastiti, bez gorčine i skrivene ljutnje.
