“Vidimo se u augustu” posljednji je, posthumno objavljeni roman Gabriela Garcíje Márqueza, kolumbijskog nobelovca koji je obične ljudske sudbine znao pretvoriti u priče koje ostaju s čitateljem dugo nakon posljednje stranice. Ovaj kratki roman ne donosi porodičnu sagu poput „Sto godina samoće“, ali otvara jednako velika pitanja, koliko poznajemo sebe, šta ostaje od naših želja nakon godina braka i postoji li život izvan uloga koje svakodnevno igramo.
Originalni naslov romana je „En agosto nos vemos“, dok je na engleskom jeziku objavljen kao „Until August“. Knjiga je predstavljena 2024. godine, deset godina nakon Márquezove smrti, a izdanje na španskom jeziku objavljeno je na dan njegovog rođenja.
Roman ima oko 120 stranica i prati Anu Magdalenu Bach, ženu srednjih godina koja svakog augusta putuje na karipski otok kako bi posjetila majčin grob. Putovanje koje je u početku predstavljalo porodični ritual postepeno postaje izlaz iz njenog ustaljenog života, ali i prostor u kojem se susreće s dijelom sebe koji tokom ostatka godine ostaje skriven.
Čitajte i ovo Preporuke za čitanje: Otvorite knjige koje liječe, mijenjaju i bude emocije
Vidimo se u augustu kao priča o drugoj verziji sebe
Ana Magdalena naizgled ima stabilan život, muža, porodicu i svakodnevicu u kojoj je sve unaprijed određeno. Ipak, njeni odlasci na otok mijenjaju način na koji posmatra brak, vlastito tijelo, protok vremena i slobodu.
Na otoku nije samo supruga, majka ili žena koja dolazi položiti cvijeće na grob. Tamo dobija priliku da se barem nakratko udalji od svih poznatih uloga i zapita se šta zaista želi.
Zbog toga se roman Vidimo se u augustu može čitati kao intimna priča o čežnji, starenju, ljubavi, samoći i porodičnim tajnama koje ostaju neizgovorene. Ana Magdalena ne pokušava nužno srušiti svoj dotadašnji život. Ona pokušava otkriti postoji li u njoj još neko, osoba koju ni njeni najbliži, a možda ni ona sama, ne poznaju dovoljno.
Upravo tu snagu njenog odlaska najbolje opisuje rečenica koja se izdvaja kao jedna od najupečatljivijih poruka romana:
„Kad žena ode, nema ljudske ni božanske sile koja je može zaustaviti.“
Ovaj citat ne govori samo o fizičkom odlasku. On govori o trenutku kada žena odluči poslušati sebe, preispitati život koji živi i zakoračiti izvan granica koje su joj godinama izgledale nepromjenjivo.
Mirniji Márquez, ali prepoznatljiva atmosfera Kariba
Stil romana je jednostavniji i mirniji nego u najpoznatijim Márquezovim djelima. Nema široke porodične hronike, velikih historijskih preokreta ni fantastičnih događaja koji postaju dio svakodnevice.
U središtu priče nalazi se unutrašnji svijet jedne žene.
Ipak, Márquezov rukopis prepoznaje se u gotovo svakoj slici. Tu su vrućina, more, otok, tišina, hotelske sobe, sjećanja i osjećaj da ispod obične svakodnevice postoji još jedan, skriveni život. Rečenice su smirene i slikovite, dok nad pričom neprestano lebde prolaznost i melanholija.
Ovo nije magijski realizam u punom smislu, kakav čitatelji poznaju iz romana „Sto godina samoće“. Vidimo se u augustu bliži je psihološkom romanu ili noveli u kojoj najveća drama ne dolazi iz vanjskih događaja, nego iz onoga što junakinja misli, osjeća i prešućuje.
Radnja nije brza niti ispunjena velikim preokretima. Snaga knjige nalazi se u atmosferi i postepenom otkrivanju unutrašnjeg nemira žene koja jednom godišnje dozvoljava sebi da živi drugačije.
Roman objavljen protiv Márquezove posljednje želje
Objavljivanje romana pratila je velika književna kontroverza.
Márquez navodno nije bio zadovoljan rukopisom i želio je da bude uništen. Njegovi sinovi Rodrigo i Gonzalo García Barcha ipak su odlučili objaviti knjigu, smatrajući da djelo ima književnu vrijednost i da zaslužuje doći do čitatelja.
Ta odluka otvorila je pitanje gdje završava pravo autora da odlučuje o vlastitom djelu, a gdje počinje želja porodice i izdavača da sačuvaju posljednji trag jednog od najvažnijih književnika 20. stoljeća.
Kritičari uglavnom ne svrstavaju ovaj roman uz Márquezova najveća ostvarenja poput „Sto godina samoće“ ili „Ljubav u doba kolere“. Opisuju ga kao kraće, manje ili nedovršeno djelo, ali u njemu ipak pronalaze poznatu eleganciju rečenice, atmosferu Kariba i sposobnost da se od običnog životnog rituala napravi priča ispunjena unutrašnjom napetošću.
Knjiga koja se drugačije čita s godinama
Márquez je pisac čija se djela mijenjaju zajedno s čitateljem. Knjiga pročitana u mladosti ne znači isto kada joj se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća.
Roman Vidimo se u augustu posebno je blizak odraslijim čitateljima jer govori o braku, starenju, tijelu, neispunjenim željama i potrebi da se čovjek barem nakratko oslobodi života koji se godinama gradio oko njega.
Mlađi čitatelj u priči može vidjeti tajnu, zabranjenu želju ili bijeg od svakodnevice. Zreliji čitatelj vjerovatno će jasnije prepoznati pitanje koliko kompromisa čovjek može napraviti prije nego što izgubi osjećaj vlastitog identiteta.
To nije Márquezovo najmoćnije niti najzaokruženije djelo. Ipak, roman djeluje kao posljednji susret s piscem koji je znao spojiti ljubav, samoću, sjećanje i prolaznost. U središtu tog susreta ostaje Ana Magdalena Bach, žena koja svakog augusta odlazi na isti otok, ali se nikada ne vraća potpuno ista.
