Odrasla djeca izbjegavaju roditelje iz različitih razloga, a fizička udaljenost i brojne obaveze nisu uvijek glavni razlog zbog kojeg su porodične posjete sve rjeđe. Na odnos mogu utjecati obrasci ponašanja koji su postojali još tokom odrastanja, ali i način na koji roditelji prihvataju činjenicu da njihova djeca danas imaju vlastiti život.
Odlazak iz roditeljskog doma i početak samostalnog života prirodno mijenjaju odnos između roditelja i djece. Ipak, kada su susreti praćeni kritikama, osjećajem krivice, sukobima ili nepoštivanjem granica, odrasla djeca mogu početi izbjegavati dolaske u roditeljski dom, piše YourTango.
Kritike s vremenom stvaraju udaljenost
Roditelji koji često komentarišu greške svoje djece, daju savjete koje niko nije tražio ili stalno ukazuju na ono što bi trebalo uraditi drugačije mogu nesvjesno stvarati atmosferu u kojoj se odraslo dijete ne osjeća prihvaćeno.
Takav odnos posebno postaje težak kada se kritika ponavlja tokom gotovo svakog susreta. Umjesto mjesta na kojem mogu pronaći podršku, roditeljski dom tada postaje prostor u kojem očekuju nova pitanja, poređenja i zamjerke.
Sličan problem javlja se kada roditelji teško prihvataju da njihova djeca više nisu djeca. Pokušavaju donositi odluke umjesto njih, rješavati njihove probleme ili se pretjerano uključivati u njihov privatni život. Iako iza takvog ponašanja može stajati želja da pomognu, odrasla osoba to može doživjeti kao pokušaj kontrole.
Granice ostaju važne i unutar porodice
Privatnost ne prestaje biti važna kada dijete odraste. Roditelji koji bez dozvole drugima prepričavaju detalje iz života svoje djece, dolaze nenajavljeno ili se miješaju u njihove partnerske, poslovne i porodične odluke mogu narušiti međusobno povjerenje.
Pojedinačni nesporazumi mogu se riješiti razgovorom, ali problem nastaje kada nepoštivanje granica postane pravilo.
Psihologinja Lucy Blake navodi da prekid ili značajno smanjenje kontakta s roditeljima uglavnom nije jednostavna ni laka odluka. Iza takvih odnosa često se nalaze dugotrajne zamjerke, problemi u komunikaciji i pokušaj osobe da zaštiti vlastitu emocionalnu dobrobit.
Osjećaj krivice ne vraća bliskost
Neki roditelji teško prihvataju da odrasla djeca imaju sve manje slobodnog vremena. Umjesto da otvoreno kažu da im nedostaju, mogu koristiti rečenice kojima pokušavaju izazvati osjećaj krivice, poput toga da dijete „nikada nema vremena“ ili da mu roditelji „više nisu potrebni“.
Psihologinja Lynn Margolies upozorava da takva komunikacija može proizvesti upravo suprotan rezultat. Osoba koja svaki susret povezuje s osjećajem krivice može s vremenom još više smanjiti kontakte.
Promjena porodične dinamike može nastati i kada jedan od roditelja nakon razvoda pronađe novog partnera. Odrasloj djeci nije uvijek jednostavno prihvatiti novu osobu, posebno ako su tokom odrastanja imala loša iskustva s čestim promjenama partnera ili konfliktima u roditeljskom domu.
O prošlosti je ponekad teško razgovarati
Jedan od osjetljivijih razloga udaljavanja jeste različito viđenje događaja iz djetinjstva. Odraslo dijete određenu situaciju može pamtiti kao veoma bolnu, dok je roditelj možda doživljava potpuno drugačije.
Problem postaje veći ako roditelj odmah odbacuje razgovor, umanjuje osjećaje djeteta ili odbija saslušati kako je ono doživjelo određene događaje.
Istraživanja o odnosima roditelja i odrasle djece pokazuju da se problemi u komunikaciji i međusobni sukobi često pojavljuju kao važni razlozi porodične napetosti. Razgovor o prošlosti ne mora nužno značiti da će se obje strane složiti, ali spremnost da saslušaju jedna drugu može biti važna za očuvanje odnosa.
Kada dijete ima osjećaj da ga niko ne sluša
Jedan od temelja kvalitetnog odnosa jeste osjećaj da druga osoba zaista sluša. Ako svaki razgovor završi neželjenim savjetima, omalovažavanjem ili odbacivanjem drugačijeg mišljenja, s vremenom se može stvoriti sve veći jaz.
Slično se događa kada roditelj teško preuzima odgovornost za vlastite postupke. Ako na svaku primjedbu odgovara poricanjem ili prebacivanjem krivice, odraslo dijete može steći osjećaj da njegovo iskustvo i emocije nisu važne.
Psiholog Jeffrey Bernstein upozorava da način na koji roditelji reaguju na vlastite greške može imati važnu ulogu u porodičnim odnosima i razvoju međusobne empatije.
Odrasla djeca izbjegavaju roditelje kada svaki susret postane naporan
Nedostatak empatije može imati različite oblike, od ignorisanja osjećaja do pokušaja uvjeravanja druge osobe da se određeni događaji nisu desili onako kako ih pamti. Dugoročno, takav odnos može ostaviti osjećaj da osoba nikada nije dovoljno dobra ili da se njene potrebe ne uzimaju ozbiljno.
Dodatni problem nastaje kada se roditelji pretjerano oslanjaju na odraslu djecu kako bi riješila njihove emocionalne ili svakodnevne probleme. Bliskost i međusobna pomoć prirodan su dio porodice, ali odnos može postati opterećujući kada dijete ima osjećaj da je odgovorno za roditeljevu sreću ili svaku životnu odluku.
Posebno su teški odnosi u kojima gotovo svaki razgovor preraste u svađu. Ako su posjete redovno ispunjene napetošću, kritikama ili starim sukobima, nije neobično da ih odrasla djeca počnu prorjeđivati.
Udaljavanje roditelja i odrasle djece rijetko se može svesti na samo jedan razlog. Iza rjeđih kontakata mogu biti godine nerazumijevanja, različita očekivanja, nepoštivanje granica i problemi o kojima se nikada nije otvoreno razgovaralo.
