Cvijan Milošević, nekadašnji fudbaler tuzlanske Slobode i reprezentativac Jugoslavije, danas slavi 63. rođendan. Tuzlaci ga pamte kao Cviku, jednog od najprepoznatljivijih igrača crveno-crnih tokom osamdesetih godina, kada je Sloboda nastupala u najjačem rangu jugoslavenskog fudbala.
Rođen je 27. oktobra 1963. godine u Beogradu, a još kao tinejdžer skrenuo je pažnju na svoj fudbalski talent. Sa nepunih 18 godina već je nastupao u Prvoj saveznoj ligi, a u narednih devet sezona postao je jedan od glavnih kreatora Slobodine igre.
Na Tušnju je dijelio svlačionicu s brojnim poznatim fudbalerima, među kojima su bili Mirko Mihić, Mitar Lukić, Nedžad Verlašević, Goran Miljanović i Ekrem Ibrić.
Cvijan Milošević i utakmica protiv Veleža koju Tušanj pamti
Jedna od utakmica koje su obilježile Cvikin period u Slobodi odigrana je 14. juna 1987. godine. U posljednjem kolu prvenstva Tuzlaci su na svom stadionu dočekali Velež, koji se borio za titulu prvaka Jugoslavije, dok je Slobodi pobjeda bila neophodna u borbi za opstanak.
Pred punim tribinama Tušnja Sloboda je slavila rezultatom 2:1. Milošević je postigao pogodak iz jedanaesterca, a drugi gol za domaće također je iz penala postigao Goran Miljanović. Tuzlaci su sačuvali prvoligaški status, dok je Velež sezonu završio na drugom mjestu, iza Partizana.
Govoreći godinama kasnije o toj utakmici, Cviko se prisjetio da je nastupio uprkos povredi i odigrao prvo poluvrijeme. Taj susret izdvojio je kao jedan od posebno dragih trenutaka svoje karijere.
Već naredne sezone, 1987/88, Sloboda je pod vodstvom Đorđa Geruma osvojila peto mjesto u prvenstvu Jugoslavije. Milošević je tada odigrao 30 prvenstvenih utakmica i postigao devet pogodaka, što je bila jedna od njegovih najboljih sezona u crveno-crnom dresu.
Željeli su ga veliki klubovi, ali je ostao vjeran Slobodi
Koliko je Cviko bio cijenjen govori i podatak da su za njegove usluge bili zainteresovani neki od najvećih jugoslavenskih klubova.
U razgovoru za Glas Srpske u julu ove godine otkrio je da je kao mladi fudbaler bio blizu odlaska u Crvenu zvezdu, dok je kasnije pregovarao i sa zagrebačkim Dinamom i Partizanom. Dogovor s Partizanom bio je gotovo postignut, ali je Sloboda ispunila ugovorne obaveze prema njemu, nakon čega je produžio saradnju s tuzlanskim klubom na još četiri godine.
Njegove igre donijele su mu i poziv u reprezentaciju Jugoslavije, za koju je 24. augusta 1988. godine nastupio u prijateljskoj utakmici protiv Švicarske u Lucernu. Jugoslavija je slavila rezultatom 2:0, a Miloševiću je to ostao jedini nastup za seniorsku reprezentaciju. Iste godine bio je i učesnik Olimpijskih igara u Seulu.
Nakon devet godina u Slobodi, početkom 1990. preselio se u Belgiju, gdje je nastupao za RFC Liège, Royal Antwerp, Germinal Ekeren i Westerlo. Igračku karijeru završio je 2001. godine, nakon čega se posvetio fudbalskom menadžmentu.
Fudbalsku tradiciju porodice nastavio je i njegov sin Deni Milošević, koji je nastupao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Iako već decenijama živi u Belgiji, Cviko nije prekinuo veze s Tuzlom. U intervjuima je često govorio o nekadašnjim saigračima, prijateljima i uspomenama s Tušnja, a u jednom od posljednjih razgovora svoju povezanost s klubom opisao je riječima: „Sloboda je uvijek na prvom mjestu.“
