Fabrika obuće Aida od 17. septembra više nema ni posljednju proizvodnu halu u Tuzli. Bageri su uklonili posljednji veliki fizički trag fabrike koja je decenijama bila dio ovog grada, njegovog privrednog života, ali i mnogo intimnijih uspomena hiljada ljudi koji su u Aidi radili, od nje živjeli ili nosili obuću proizvedenu u njenim pogonima.
Nekome je Aida bila radno mjesto na koje se odlazilo svakog jutra. Nekome plata od koje se školovalo djecu i gradila kuća. Nekome majka, otac, sestra ili komšinica koja je radila za mašinom.
U sjećanjima na takve fabrike ostale su i slike koje se ne nalaze u poslovnim izvještajima. Jutarnje smjene, žene koje u grupama prilaze fabričkoj kapiji, kratki razgovori prije početka rada, torbe u rukama, susreti s kolegicama, pa ulazak u pogon u kojem će provesti narednih osam sati.
Poslije smjene isti prizor u suprotnom smjeru. Kapija se otvara, radnice izlaze i vraćaju se kućama, djeci i obavezama koje ih čekaju poslije posla.
Godinama je to bio sasvim običan dio tuzlanske svakodnevice. Toliko običan da tada vjerovatno niko nije razmišljao da će jednom nestati i fabrika, i smjene, i kapija kroz koju su svakodnevno prolazile generacije radnica i radnika.
A nekome su Aida i danas jedne čizme.
Crne, od antilopa, ravne i preko koljena, kakve su se nosile početkom devedesetih. Ili one elegantnije, visokog sjaja, do koljena, u crvenoj i crnoj boji. Obuća koja se čuvala, popravljala i nosila godinama. U vrijeme kada se mnogo manje govorilo o brendovima, znalo se šta znači kada na cipeli piše Aida.
Bilo je to vrijeme kada se nova obuća nije kupovala tako često kao danas. Par dobrih čizama znao je trajati sezonama, a Aidine cipele, sandale ili čizme nalazile su mjesto u ormarima širom tadašnje Jugoslavije. Za nekoga su bile obuća za posao, za nekoga za školu, a neki modeli čuvali su se za izlazak, svadbu ili neku drugu posebnu priliku.
Zato rušenje posljednje hale nije tek uklanjanje još jednog starog objekta. Za Tuzlu je to kraj jednog vidljivog podsjetnika na vrijeme u kojem je grad živio uz velike fabrike i u kojem su njihove smjene određivale ritam čitavih naselja i porodica.
Fabrika obuće Aida bila je dio jedne drugačije Tuzle
Fabrika obuće Aida osnovana je 1969. godine. Imala je pogone u Tuzli, Lukavcu i Srebreniku, a proizvodila je žensku, mušku, dječiju, modnu, sportsku i zaštitnu obuću.
Dio proizvodnje završavao je na domaćem tržištu, a dio je odlazio u inostranstvo, među ostalim u Italiju, Njemačku, Sloveniju i Švedsku.
Aida, međutim, nije bila samo fabrika koja je pravila obuću za nepoznatog kupca negdje daleko. Imala je i razvijenu vlastitu maloprodajnu mrežu. Njene prodavnice postojale su širom Bosne i Hercegovine i na drugim tržištima tadašnje Jugoslavije.
Put jednog para cipela mogao je tako početi za mašinom u Tuzli, Lukavcu ili Srebreniku, a završiti u izlogu Aidine prodavnice stotinama kilometara dalje.
U vremenu prije trgovačkih centara, internetskih prodavnica i desetina svjetskih lanaca obuće na svakom koraku, vlastita mreža prodavnica govorila je mnogo o veličini jednog proizvođača.
Aida nije samo proizvodila. Imala je svoje ime na proizvodu i svoje mjesto na tržištu.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih iz Aidinih pogona prema Italiji odlazile su i čizme. Iza svakog tog para stajali su ljudi koji su krojili, šili, montirali, pakovali i kontrolisali obuću prije nego što bi napustila fabriku.
A fabrika je tokom godina radila i za niz poznatih inostranih kompanija. Među poslovnim partnerima spominjali su se njemački Salamander i Caprice, slovenska Alpina, italijanski Carmens, Dei Colli, Falc, Sebastian, Dr. Scholl i Patrizia, švedski Kavat i švicarski Limpex.
Danas ta imena možda još jasnije pokazuju kakvo je znanje postojalo iza fabričke kapije. Da bi obuća proizvedena u Tuzli završila kod kupaca iz Italije, Njemačke, Švedske ili Švicarske, morala je zadovoljiti njihove zahtjeve, rokove i standarde.
To iskustvo nosile su upravo Aidine radnice i radnici.
I zato priča o Aidi nije samo priča o velikoj zgradi i proizvodnim linijama. To je priča o obućarskom zanatu koji se godinama prenosio među ljudima. O rukama koje su znale kako se od komada kože, đona, konca i desetina sitnih dijelova pravi cipela koja će iz Tuzle otići stotinama ili hiljadama kilometara daleko.
Aida je imala ono što su tada imali veliki industrijski sistemi, proizvodne hale, magacine, radionice, upravnu zgradu, sjekaonu, ali i restoran za ishranu radnika. Sam restoran u tuzlanskom kompleksu prostirao se na više od 500 kvadratnih metara, dok je upravna zgrada imala oko 4.300 kvadratnih metara.
I taj restoran bio je mnogo više od kvadrature navedene u dokumentima.
Bio je mjesto pauze između sati provedenih za mašinama, mjesto gdje su se za istim stolom prepričavale porodične brige, planirao godišnji odmor, komentarisala nova kolekcija ili jednostavno žurilo da se ručak završi prije povratka u pogon.
Brojevi možda najbolje pokazuju koliko je fabrika nekada bila velika. Nakon rata, 1996. godine, Aida je imala 1.483 zaposlena. Do 2005. taj broj pao je na 956, 2008. na 693, a 2014. godine ostalo je 329 radnika.
Ali iza tih brojeva bili su ljudi.
Hiljade radnih godina, prve plate, krediti, godišnji odmori, pauze za ručak, smjene i svakodnevni put prema fabrici.
Bili su tu i životni rituali jedne generacije. Ustajanje rano ujutro, pripremanje djece za školu, odlazak na posao, povratak iz druge smjene.
Plata se čekala da se plate računi, kupi nešto za kuću ili djeci ono što im treba.
Radno mjesto u velikoj fabrici značilo je mnogo više od posla. Za mnoge porodice značilo je sigurnost.
Za današnje generacije takvu sliku možda je teško zamisliti. Za one koji su živjeli Tuzlu osamdesetih i početkom devedesetih, velike fabrike nisu bile samo mjesta proizvodnje.
Dita, Polihem, TTU, Livnica, Aida i drugi veliki sistemi bili su dio identiteta grada.
Grad se ujutro kretao prema svojim fabrikama, a poslijepodne i navečer njihove su se smjene vraćale kućama. Hiljade ljudi imalo je svoje radno mjesto, svoj pogon, svoje kolege i osjećaj pripadnosti firmi čije se ime znalo daleko izvan Tuzle.
Od obuće za evropsko tržište do borbe radnika na ulicama
Rat je prekinuo jedan period Aidinog razvoja, a ono što je uslijedilo nakon njega bila je duga i teška priča.
Pokušavalo se proizvodnju vratiti, pronalazili su se poslovi i poslovni partneri, pokretani su pokušaji privatizacije i tražena rješenja za fabriku. Nijedan od tih pokušaja nije Aidi vratio mjesto koje je nekada imala.
Ipak, čak i u godinama kada je već bilo jasno koliko su problemi veliki, Aida je uspijevala pronaći poslove u inostranstvu. Tako je 2005. godine ugovorena proizvodnja 150.000 pari gotove obuće, 60.000 pari dijelova i 14.000 pari uzoraka za italijanskog kupca EAST-WEST. Taj podatak pokazuje koliko se dugo pokušavalo održati ono što je fabrika znala raditi.
Znanje nije nestalo preko noći. Radnice su znale šiti, krojiti i sastavljati obuću, postojala su tržišta i narudžbe. Nestajala je, međutim, stabilnost sistema koji je sve to trebao držati na okupu. Broj radnika se smanjivao, obaveze su rasle, proizvodni kapaciteti ostajali su neiskorišteni, a problem neuplaćenih doprinosa postajao je sve veći.
Tako su se slike Aide vremenom promijenile.
Umjesto novih kolekcija cipela i kamiona koji iz fabrike odvoze robu, javnost je sve češće gledala njene radnike na ulicama Tuzle. Tražili su plate, doprinose i pravo da nakon decenija rada jednog dana mogu otići u penziju.
I možda je upravo u toj promjeni bilo najviše gorčine.
Ljudi koji su godinama ulazili kroz fabričku kapiju da rade, na kraju su izlazili na ulicu da traže ono što su svojim radom već zaradili.
Za mnoge od njih borba je trajala godinama.
Radnici Aide protestovali su pred institucijama, a krajem 2014. dio njih krenuo je i pješice prema granici Bosne i Hercegovine, nakon godina bez rješenja za neuvezani staž i druga prava. U jednom trenutku govorilo se o čak 18 godina neuvezanog radnog staža. Sporazumom koji je obuhvatio 316 radnika rješavano je pitanje doprinosa za period od 1997. godine do pokretanja stečaja 2015. Za uvezivanje njihovog staža izdvojeni su milioni maraka. Stečaj nad Aidom otvoren je u novembru 2015. godine.
U Aidinim halama još jednom su proradile mašine
Postojala je još jedna nada da će obućarska tradicija opstati.
Kompanija Intral BH najprije je ušla u dio Aidinih pogona, obnovila proizvodne prostore i zaposlila dio nekadašnjih radnika fabrike. U halama koje su godinama bile gotovo nijeme ponovo se začuo zvuk šivaćih mašina.
U 2016. godini u obnovljenim prostorima radilo je oko 300 ljudi, među njima i nekadašnji radnici Aide, a obuća napravljena u Tuzli ponovo je odlazila kupcima u Evropi, ali posredno i mnogo dalje, do drugih svjetskih tržišta.
Za ljude koji su Aidu pamtili punu, taj zvuk mašina morao je barem nakratko podsjetiti na nešto za šta se mislilo da je izgubljeno. Intral je 2018. godine kupio tuzlanske pogone nekadašnje Aide za približno 3,5 miliona KM. Činilo se tada da bi obućarska proizvodnja na ovom mjestu ipak mogla preživjeti promjenu imena fabrike.
Nije potrajalo.
Problemi u poslovanju posebno su se produbili tokom pandemije koronavirusa. U septembru 2020. proizvodnja u tuzlanskom pogonu je obustavljena, a skoro 300 radnika poslano je na evidenciju službe za zapošljavanje.
Nekoliko godina kasnije poslovni podaci Intrala više nisu bilježili zaposlene, a pred Općinskim sudom u Tuzli pokrenute su aktivnosti radi utvrđivanja uslova za otvaranje stečajnog postupka.
Tako je utihnula i druga obućarska priča na mjestu nekadašnje Aide.
Ali prostor nije ostao prazan.
Na istoj lokaciji danas posluje OXint, sestrinska kompanija kalesijskog Lafat Komerca. Na prostoru na kojem su nekada nastajale cipele i čizme danas se proizvode i prodaju sasvim drugačiji proizvodi, među njima toplotne pumpe i sistemi grijanja.
Industrijska proizvodnja je, dakle, na ovom prostoru dobila neki novi život, ali sasvim drugačiji.
Umjesto kože, kalupa, đonova i šivaćih mašina, danas su tu metal, sistemi grijanja i savremena tehnologija.
A ime Aida polako je odlazilo u historiju.
U istoj sedmici nestala hala, a za četiri radnika ponovo se uvezuje staž
Možda nema simboličnijeg opisa kraja Fabrike obuće Aida od onoga što se u Tuzli dogodilo ove sedmice.
Dok je s jedne strane rušena posljednja hala nekadašnje fabrike, samo nekoliko dana ranije ponovo se govorilo o njenim radnicima. Odobrena su sredstva za uvezivanje staža za 48 radnika šest nekadašnjih privrednih društava sa područja Tuzlanskog kantona. Među njima su i četiri bivša radnika Aide kojima bi uplata doprinosa trebala omogućiti ostvarivanje prava na penziju.
Gotovo je teško pronaći snažniju sliku onoga što je ostalo iza nekadašnjeg industrijskog giganta.
Hala je srušena, a posljedice kraja fabrike još se rješavaju.
Više od tri decenije nakon početka njenog propadanja još postoje ljudi za koje priča o Aidi nije završena, jer čekaju ono što su svojim radom davno zaradili.
I zato posljednja hala nije bila samo zid, krov i nekoliko hiljada kvadrata nekadašnjeg proizvodnog prostora.
Bila je posljednja tačka u gradu na koju se moglo pokazati i reći: tu je bila Aida.
Tu su nekada, iz dana u dan, prolazile stotine ljudi. Ujutro bi kapija progutala novu smjenu, a nekoliko sati kasnije ponovo bi se otvorila i iz nje bi izlazile radnice koje su iza sebe ostavljale šivaće mašine, kožu, kalupe, ljepilo, konce i hiljade sitnih pokreta od kojih je nastajao gotov par cipela.
Neke od tih žena provele su u istim pogonima dvadeset ili trideset godina. U Aidu su dolazile kao mlade radnice, tu su dočekivale kolegice koje se udaju, postaju majke, ispraćale one koje odlaze u penziju.
Mijenjali su se modeli cipela, narudžbe i sezone, a svakodnevni odlazak u fabriku ostajao je konstanta njihovih života.
Od sada će to mjesto izgledati drugačije.
Ali će još dugo biti ljudi koji će, prolazeći tuda, umjesto novog prostora vidjeti kapiju kroz koju su nekada ulazile smjene radnika. Sjetit će se mašina, kolegica i kolega, fabričkog restorana, prve plate ili godina provedenih u pogonu.
Neko će se sjetiti i Aidine prodavnice i pogleda prema izlogu u kojem se biralo šta će se te zime nositi.
Drugi će se možda sjetiti kutije za cipele i para koji se čuvao za posebne prilike.
Crnih antilop čizama preko koljena.
Crveno-crnih, visokog sjaja, elegantnih čizama do koljena.
Nekog para Salamandera ili Capricea za koji tada možda nisu ni znali da je prošao kroz ruke radnica iz Tuzle.
I vremena kada se obuća iz Tuzle nosila i daleko od Tuzle.
A moda, kao što to obično biva, pravi krugove.
Godinama kasnije čizme preko koljena ponovo su se vratile u izloge i na ulice. Trend koji je početkom devedesetih već živio u našim ormarima ponovo je postao moderan.
Tada sam se sjetila maminih Aidinih čizama, crnih, antilop, ravnih i nevjerovatno laganih, gotovo kao pero.
Uporno sam pretraživala kutije sa zaboravljenim stvarima i odloženu obuću, ubijeđena da negdje moraju biti.
Nisu bile.
Vjerovatno su u nekom od onih velikih spremanja, kada mislimo da nam nešto više nikada neće trebati, završile tamo gdje završavaju stvari za koje tek kasnije shvatimo koliko su nam značile.
Trend se vratio.
Čizme preko koljena ponovo su se mogle kupiti.
Samo se one Aidine nisu mogle vratiti.
Možda je upravo u tome cijela priča o ovoj fabrici. Moda se vraća, krojevi se vraćaju, boje i modeli nakon nekoliko decenija ponovo postanu moderni.
Ali neke stvari ne mogu se ponovo proizvesti.
Ne ona Aida.
Ne ona fabrika puna ljudi.
Ne jutarnje smjene pred kapijom.
Ne vrijeme u kojem je neko mogao jednostavno reći „radim u Aidi“ i kada je svima bilo jasno šta to znači.
Hale više nema.
Aide, onakve kakvu su poznavale generacije Tuzlaka, također odavno nema.
Sada se može vratiti još samo kroz sjećanje, kroz priče ljudi koji su u njoj radili, kroz stare fotografije i poneki par cipela koji je, za razliku od maminih crnih antilop čizama, ipak preživio sva velika spremanja i ostao negdje na dnu ormara.
I kroz sjećanje na grad u kojem se nekada proizvodila obuća koju su nosili ljudi daleko izvan njegovih granica.
Ostali su i ljudi čija priča s tom fabrikom, očito, još nije sasvim završena.
