Jugoslovenski modni brendovi bili su simbol kvaliteta i dio identiteta mnogih generacija. U svakoj republici postojale su fabrike konfekcije i obuće, njihovi proizvodi bili su dostupni u robnim kućama i buticima, a etikete domaće proizvodnje nosili su ljudi svih uzrasta. Danas su mnogi nestali, a ostala je uspomena na to gdje smo se nekada odijevali i šta se nosilo.
U Varaždinu je Varteks šio odijela koja su bila sinonim urednog izgleda i dobrog kroja, a ujedno je imao licence za Levis pa su farmerke proizvedene u Jugoslaviji bile jednako cijenjene kao i u inostranstvu. Mura iz Murske Sobote važila je za ozbiljnu modnu kuću sa vlastitom mrežom butika i kolekcijama koje su pronalazile put i do evropskih kupaca. Peko je u Sloveniji bio obućarski gigant, proizvodio je cipele za školu, rad i svečane prilike, dok je Borovo iz Vukovara postalo legenda zahvaljujući startasicama i radnim borosanama koje su bile obavezne u fabrikama i ugostiteljstvu.
U Bosni i Hercegovini isticala se konfekcija Borac iz Travnika koja je šila uniforme i odijela za čitave sektore, dok je u Tuzli Aida bila jedan od najvećih proizvođača obuće. Beograd je imao Kluz kao prepoznatljivo ime uredne poslovne odjeće, kao i Beko, veliki konfekcijski kombinat, te Kombinat Sport koji je oblačio sportiste i radio dresove. Posebno mjesto zauzimao je Jugoexport koji je povezivao domaću proizvodnju sa izvozom i unosio svjetske trendove.
Ono što se nosilo u Jugoslaviji bio je spoj domaće konfekcije, sportskih patika iz Borova i elegantnih odijela iz Mure ili Varteksa, a robne kuće i saloni bili su mjesta vikend rituala. Jugoslovenski modni brendovi nosili su duh vremena i nudili osjećaj pripadnosti, a etiketa made in Yugoslavia bila je znak kvaliteta i modernosti.
Nestajanje tih brendova počelo je krajem osamdesetih kada je industrija ušla u krizu, nastavilo se raspadom zajedničkog tržišta i ratovima devedesetih, a dodatno su ga ubrzale privatizacije i dolazak svjetskih brendova. Mnogi giganti nisu uspjeli da se prilagode, nisu imali kapital za modernizaciju i marketing, dok su globalni lanci brze mode nudili širu ponudu i niže cijene. Tako su Mura i Peko otišli u stečaj, Kluz i Beko ugašeni su, Borac i Aida rasprodani i zatvoreni, dok su Varteks i Borovo preživjeli ali u smanjenom obimu i sa povremenim pokušajima repozicioniranja.
Danas se nasljeđe tih brendova osjeća kroz nostalgiju i povratak pojedinih proizvoda, poput startasica koje su doživjele nove kolekcije i medijsku pažnju ili vintage odijela iz Mure i Kluza koja se i dalje cijene zbog kvaliteta. Jugoslovenski modni brendovi nisu bili samo dio industrije, oni su bili dio svakodnevice i kulture, a njihova priča podsjeća koliko su moda i društvo bili povezani u vremenu kada su fabrike bile ponos svojih gradova i kada se čitava zemlja oblačila iz domaće proizvodnje.
