Kulturni identitet dijaspore tema je koja iz godine u godinu postaje sve prisutnija, naročito kada se govori o drugoj generaciji iseljenika porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
To su mladi ljudi koji su odrasli u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Kanadi ili Australiji, a koji često BiH poznaju kroz ljetne dolaske, porodične priče i jezik koji govore u kući. Njihova veza s domovinom nije uvijek jednostavna – to je prostor između nostalgije koju nisu sami doživjeli i identiteta koji se gradi između više kultura.
U julu i augustu, kada se bosanskohercegovačka dijaspora u velikom broju vraća u svoje gradove, sela i avlije, posebno je vidljivo koliko mladih ljudi zapravo pokušava pronaći svoje mjesto u toj složenoj vezi s korijenima. Dolaze s akcentom, ponekad s nesigurnošću u jeziku, ali s jasnom željom da se povežu. Neki od njih prvi put kroče na zemlju iz koje potiču njihovi roditelji, dok drugi imaju mapirane uspomene djetinjstva kroz putovanja u Bosnu.
Jezička prepoznatljivost i borba za razumijevanje
Jezik je prva granica, ali i prva veza. U mnogim porodicama dijaspore, djeca su učila bosanski, hrvatski ili srpski u kućnom okruženju, često uz iskrivljene padeže, miješane izraze i šarenilo dijalekata. U školama su govorili norveški, njemački ili engleski. Jezik domovine postaje privatni kod, način komunikacije s nanom i dedom, ali i put do pjesama, viceva i izraza koje razumiju samo kod kuće.
Međutim, kako godine prolaze, sve više mladih gubi kontakt s jezikom. Roditelji često popuštaju pred svakodnevnicom zapadnog svijeta i ne insistiraju dovoljno na učenju. U takvom okruženju, kulturni identitet dijaspore često postaje tiha borba – želja da se razumije i da se pripada, ali bez pravih alata.
Ljeto kao jedina veza s domovinom
Za mnoge iz druge generacije dijaspore, ljeto u Bosni je svetinja. Bez obzira na sve izazove – visoke temperature, komarce, razlike u standardu i ritmu života – osjećaj pripadnosti nekim avlijama, česmama, bureku s jogurtom ili noćima provedenim na korzu, ostaje neizbrisiv.
Ta nostalgična veza, koja kod mladih često nema racionalno uporište jer se zasniva na pričama i ritualima koje nisu sami proživjeli, utemeljuje se kao važan dio njihovog identiteta. U današnjem digitalnom dobu, sve više mladih koristi društvene mreže da bi pričali o tim osjećajima – kroz snimke s granice, storije iz Sarajeva, vlogove iz Goražda, Snapchate iz Ljubuškog.
Škola, posao i kultura između svjetova
Mladi iz dijaspore vrlo često se kreću između dvije stvarnosti. U zemlji u kojoj su rođeni žive život koji se temelji na sistemu, stabilnosti i očekivanjima zapadnog društva. U BiH dolaze u svijet spontanosti, nepisanih pravila, familijarnosti i izražene emotivnosti. Neki od njih se zaljube upravo u tu ležernost i bliskost koju rijetko nalaze na Zapadu.
Ali to istovremeno nosi i frustracije. Često bivaju etiketirani kao “Švabe”, “stranci”, “nepravi Bosanci”. Takve riječi, iako često izrečene kroz šalu, ostavljaju tragove. Stvaraju osjećaj da ni tamo ni ovdje nisu “dovoljni”. Kulturni identitet dijaspore tada postaje krhka ravnoteža – između želje da se bude prihvaćen i potrebe da se ostane autentičan.
Ko čuva veze: roditelji, škole, zajednice
U mnogim gradovima Evrope postoje dopunske škole na maternjem jeziku, folklorna društva, udruženja građana iz BiH. Ona igraju važnu ulogu u očuvanju identiteta druge generacije. Roditelji koji insistiraju na jeziku, koji pričaju priče o svom djetinjstvu, o životu prije rata, o odlascima i dolascima – postaju glavni nosioci narativa koji se prenosi dalje.
Ali bez institucionalne podrške iz same BiH, mnoge od tih aktivnosti zavise isključivo od entuzijazma pojedinaca. Država gotovo da ne vodi nikakvu koordiniranu politiku prema svojoj dijaspori u pogledu kulturne integracije druge generacije. I dok se novac iz dijaspore redovno slijeva u domaće budžete – kroz doznake, ulaganja i sezonsku potrošnju – podrška u drugom smjeru često izostaje.
Zavičaj bez adrese
Kulturni identitet dijaspore, posebno kod mlađih, najviše se ogleda u traženju zavičaja. To nije uvijek selo s kojeg je neko porijeklom, već osjećaj koji se javlja pri mirisu kafe iz džezve, kad se u autu pusti Dino Merlin, ili kad baka ispeče pitu i ne traži da se išta mjeri.
Ta potraga za pripadanjem je trajna i lična. I iako nema jedinstvenog odgovora kako druga generacija dijaspore doživljava svoju vezu s BiH, jedno je jasno – domovina više nije samo teritorija, ona je osjećaj. A taj osjećaj se gradi jezikom, emocijom i svakim pokušajem da se poveže priča između dvije zemlje i jednog srca.
Četvrti juli: Od Deklaracije do društvenih mreža
Radnici u FBiH i dalje mogu dobiti pomoć od 450 KM, ali konačna odluka tek slijedi
