Memorijalni centar “Kapija” već pet godina čuva sve uspomene na mlade koji su kobnog 25. maja 1995. godine ubijeni na tuzlanskoj Kapiji. U ovoj spomen sobi kako je mnogi zovu, zbog onoga što ona sadrži, možete pogledati fotografije svih mladih koji su tog dana izgubili život, pročitati nešto više o njima ili pogledati neke od filmova posvećenih “Kapiji”.
“Memorijalni centar “Kapija” je informaciono – dokumentacioni centar, to jeste spomen soba tragično nastradalim mladima na kapiji 2. maja 1995. godine. Ova spomen soba čuva sjećanje na tragično stradalu mladost Tuzle, tačnije na tu kobnu noć koja se desila 25. maja 1995. godine. Prilikom posjete posjetitelji su u mogućnosti da pogledaju našu stalnu izložbu, to jeste našu stalnu postavku u kojoj se nalazi 71 portret ubijene mlade osobe”, kazala je Medina Lolić, kustosica Memorijalnog centra “Kapija”.
Pored portreta nalaze se lične stvari ubijenih mladih ljudi. Ove stvari od velikog su značaja, jer su to za većinu roditelja jedini predmeti koji su im ostali kao uspomena na njihovu djecu. Mnogi, iako su se teško odvojili, te su stvari donirali Memorijalnom centru, a znajući da su na sigurnom, često ih obiđu, pogledaju fotografiju svog djeteta i tako se prisjete trenutaka koje su proveli zajedno.
“Naravno, svaki taj predmet nosi jako tužnu priču. U većini slučajeva kada posjetitelji dođu ovdje te priče budu ispričane. Kao što vidite pored svih portreta, nemamo ličnih predmeta. Mi smo naravno zamolili roditelje ukoliko sam u mogućnosti da nam dostavi i da nam ispričati priču vezano za taj predmet, ali mi se suosjećamo i ne želimo forsirati. Ne želio da zahtijevamo, kada oni odluče sami mogu donijeti. Kako teško se odvojiti od takvih stvari. To je nešto najvažnije i najznačajnije za njih” , priča nam Medina.
Kako nam priča kusotsica, osim roditelja koji često dođu u ovu spomen sobu, dolaze i drugi članovi porodica. Jedne prilike u Memorijalni centar je došao i sestrić ubijenog Rusmira Ponjavića. Iako nije bio rođen kada je njegov daidža stradao na Kapiji, majka mu je prenijela uspomenu na njega.
“Od Rusmira Ponjavića, od njegove sestre sin je jednom došao. Oni žive sada ja mislim u Švicarskoj, on je došao ovdje sa djevojkom koja je Bugarka koja uopšte ne zna bosanski, on je doveo. Kad sam ja počela da pričam i onda je on stao ispred njegove slike. Kaže on to je moj daidža, i onda kada pogledate tu fotografiju njega znači isti lik, toliko sličnosti i vidite u njegovim očima tu emociju, tu bol, tu tugu i onda to jako neugodan osjećaj. I onda smo naravno to i njegovoj djevojci ispričali šta se desilo. To su jako tužne priče”.
A i ostalih 70 priča su itetkako tužne. Na Kapiji su poginula djeca, djeca prosječne starosti 23 godine. Mladi pred kojima je bio život. Mnogi od njih su tek završili škole, neki su u toj godini trebali vjenčati, stvoriti svoju porodicu, ali granata je prekinula snove, ubila djecu, ubila snove, uništila živote roditeljima i porodicama.
Zadatak Memorijalnog centra je da sačuva uspomenu na tu djecu, ali i da prenosi istinu na mlađe naraštaje kako se ona nikada bi zaboravila. Zbog toga je nedavno uspostavljena saradnja Centra sa Ministarstvom obrazovanja, te će od sada biti obavezne posjete učenika svih škola u TK.
“Djeca su jako malo upoznata, znaju samo da postoji ta spomen ploča i znaju da su poginuli ali ne na koji način, baš kada se to desilo, nisu baš najbolje upoznata. Ja moram ovo spomenuti. Prije nekoliko dana je potpisan Sporazum između JU Centar za kulturu Grada Tuzle i Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona, gdje se obavezuju škole sa Tuzlanskog kantona da prilikom jednodnevne posjete Tuzli da su obavezni da posjete Memorijalni centar “Kapija”. To nam je u stvari bio i cilj. Cijelo vrijeme smo imali tih posjeta, ali nažalost bilo je manje posjeta s našeg kantona, dok na primjer drugih kantona je bio veliki broj posjeta. Čak u posljednje vrijeme imamo na primjer, učenike iz Donjeg Vakufa. To je nešto jako značajno. Zatim smo imali posjetu Gimnazije iz Velike Kladuše. Važno je naglasiti da smo imali posjete i iz Sveučilišta iz Zagreba”, kaže Lolić.
Svako ko dođe, kaže Medina, bude šokiran činjenicama i informacijama koje sazna. Svakoga najviše pogodi priča o najmlađoj žrtvi, Sandru Kalesiću, dvoipogodišnjaku, nevinom dječaku koji je tek počeo da živi.
“Znate ovaj jako teško ovaj podne kad čuju informaciju da je taj dječak samo imao dvije i po godine i onda često pitaju otkud on tu. Naravno, ja ispričam da je on tu došao sa svojim roditeljima i da su roditelji preživjeli, ali nažalost da je dječak smrtno stradao i budu jako tužni. Najčešće postavljeno pitanje je gdje se nalazi osoba koja je počinila zločin i to moram da naglasim da jednostavno ne mogu da shvate da osoba koja je uradila nešto tako još uvijek na slobodi”, ističe Lolić.
A na slobodi je, slobodno šeta svakoga dana u Srbiji, iako je kriv za smrt 71 mlade osobe. Njegovo ime je Novak Đukić. Zbog njega danas u Memorijalnom centru “Kapija” stoji 71 portret. Zbog njega danas sa suzama u očima pričamo o mladima pred kojima je bio život. Zbog njega su roditelji ostarili i prije nego što su trebali, a mnogi i preminuli od tuge za djecom. “Kapija” je već 30 godina najbolnija rana Tuzlaka, ali ona nikada ne smije biti zaboravljena, jer ovi mladi su nas zadužili da o njima pričamo svojoj djeci, kako se “Kapija” nikada i nikome ne bi ponovila.
