Tri decenije bola, tuge, suza. Tako Ferhat opisuje svaki dan poslije tog kobnog 25. maja 1995. godine, kada je zauvijek izgubio sina Asmira.
Devetnaestogodišnjak koji je imao dugu kosu i uvijek topao osmijeh na licu, tako otac Ferhat pamti Asmira. Priča nam da uspomena na njega ne blijedi, ali da su tri decenije bez voljenog sina prošle prebrzo.
„Iako je danas 30 godina od stradanja djece i omladine na Kapiji, vrijeme je tako brzo prošlo kao da se jučer desilo. Nama je tako teško svim roditeljima, svi koji su izgubili nekoga.“ navodi Ferhat.
Ferhat i njegova supruga zakoračili su u osmu deceniju života, ali ih vrijeme nije izliječilo od boli. Ona se nikada nije pomirila s gubitkom sina i već trideset godina ne pronalazi mir. Danas, u poznim godinama, oboje imaju samo jednu želju.
„Jedino bi mi bila želja da dočekam da ovaj koji je izvršio agresiju na Tuzlu odnosno napravio ovaj genocid, da bude osuđen, ali ne samo on, nego i oni koji su izvršioci, a zna se ko je dao naredbu. Ta presuda nije adekvatna ali šta ćemo. Barem da je otišao odležao u zatvoru, ne bi nam bilo teško, bilo bi nam koliko toliko lakše, svim roditeljima.“ navodi Ferhat.
Sa istom željom na Aleju došla je i Zdenka, majka sedamnaestogodišnje Vanje Kurbegović, koja je na današnji dan 1995. godine zauvijek otišla. Zdenka je pamti po kratkoj plavoj kosi i njihovom posljednjem pozdravu prije nego što je Vanja krenula u grad. Kaže da je njena kćerka željela samo život, prijatelje i druženje, ali sudbina joj to nije dozvolila. Rane ni tri decenije kasnije nisu zacijelile.
„Rana je sve veća, kako vrijeme ide, vrijeme ovdje ne može liječiti. Ovdje samo može da bude gore svake godine, kaže vrijeme liječi sve, ne, negdje liječi, ali ovdje Bogami ne.“ navodi Zdenka.
Zdenka nam priča da je boli samo to što Novak Đukić idalje slobodno šeta, bez stida, srama, i osjećaja.
„Onaj se šeta po Beogradu a to je sve do našeg sudstva koje je tako organizovano, pametno, koje nije na vrijeme uradilo što je trebalo uraditi, mislim za njega bi bilo malo i 20 godina.“ kazala je Zdenka.
Kapija u Tuzli ostala je simbol bola i nepravde. Iako je Novak Đukić pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora, kaznu nikada nije izdržao, od sredine 2014. godine pravosuđu je nedostupan. Za porodice i prijatelje ubijenih mladih, ta majska noć 1995. nije samo rana, već i neprestani podsjetnik na izgubljene živote, neizrečene riječi i mladost koja nije stigla da odraste. Ta bol ne zastarijeva, kao ni nada da će pravda jednog dana ipak stići.
Ramo Isak u posjeti Tuzli: Kadeti Policijske akademije uče od najboljih stručnjaka u BiH
