Međunarodni dan izbjeglica prilika je da sagledamo stvarnost više od 120 miliona ljudi širom svijeta koji žive izvan svog doma ne zato što su to željeli, već zato što su morali. Prema podacima UNHCR-a, broj prisilno raseljenih osoba, što uključuje izbjeglice, interno raseljene osobe i tražioce azila, dosegao je historijski maksimum. Samo tokom posljednjih godinu dana, više od 8 miliona ljudi napustilo je svoje domove bježeći od rata, nasilja, progona ili prirodnih katastrofa.
Raseljavanje ne poznaje granice ni kontinente. Istovremeno je proces koji duboko mijenja društva, ekonomije, obrazovne sisteme i zdravstvenu zaštitu. Izbjeglička kriza nije udaljen problem, već globalna realnost koju dijelimo svi, direktno ili posredno.
Ko postaje izbjeglica i zašto
Izbjeglica je osoba koja je zbog opravdanog straha od progona na osnovu rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja napustila svoju zemlju. Migrant, s druge strane, napušta svoju domovinu najčešće iz ekonomskih razloga i nije nužno u opasnosti. Razlika nije samo pravna, već i životna. Izbjeglica bježi da bi preživio, migrant da bi pokušao živjeti bolje.
Najčešći razlozi zbog kojih neko postaje izbjeglica danas uključuju oružane sukobe, političku represiju, vjerski ekstremizam, prirodne katastrofe i klimatske promjene. U posljednjih nekoliko godina, žarišta koja generišu najviše izbjeglica su Gaza, Ukrajina, Sirija, Afganistan i Sudan. U mnogim slučajevima, ljudi ne prelaze granice već postaju interno raseljene osobe, prisiljene da se sele unutar svoje zemlje bez sigurnog mjesta za povratak.
Djeca i žene: najranjiviji među raseljenima
Poseban teret izbjeglištva nose djeca. Više od 40 posto svih izbjeglica su maloljetne osobe, često bez pratnje odraslih. Žene su također izložene višestrukim oblicima ranjivosti, od seksualnog nasilja do nedostatka osnovne zdravstvene zaštite. Raseljavanje donosi prekid svakodnevnog života, obrazovanja, zdravstvene zaštite, svih oblika sigurnosti i osjećaja pripadnosti. U akutelnom trenutku, interno raseljeni u Gazi ne samo da nemaju sigurno mjesto, krov nad glavom, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, već nemaju ispunjene ni osnovne egzistencijalne uslove, hranu i vodu za piće. Doslovno su i bez korice hljeba, čemu svjedočimo u vijestima svakog dana.
Imena koja ostaju: Alan, Ghada i Gaza
Godine 2015, tijelo trogodišnjeg sirijskog dječaka Alana Kurdija pronađeno je na obali Turske nakon što je njegova porodica pokušala pobjeći morem iz ratom razorene Sirije. Fotografija dječaka licem prema dole u plićaku postala je globalni simbol izbjegličke tragedije, potresla svijet i na trenutak probudila savjest međunarodne zajednice. Danas, dok rat u Gazi ne jenjava, svakodnevno svjedočimo prizorima koji podsjećaju na istu nemoć: bebe u inkubatorima bez struje, majke koje imenom označavaju tijela svoje djece u strahu da ih više nikada neće prepoznati, djeca koja umiru od gladi, izbjegličke kolone koje nemaju gdje.
U tišini nakon eksplozija, ostaju imena. Alan Kurdi, dječak iz Sirije čije je tijelo pronađeno licem prema dole na obali, i čija je fotografija nakratko probudila svijest svijeta. I dr. Ghada Al-Kurd, doktorica iz Gaze koja je u jednom danu izgubila muža i desetero djece, ali nije izgubila razum. „Oprostila sam. Ne zbog njih. Zbog sebe. Jer ako ne oprostim, puknut ću“, rekla je. Njene riječi ne traže sažaljenje. One ostaju kao svjedočanstvo o tome koliko jedan čovjek može izdržati, i kako svijet ne smije više izbjegavati pogledati. Gaza je postala nova slika napuštenosti, baš kao što je to nekada bio Alan. A riječi njegovog oca „Sve ću vas reći Bogu“ i danas zvuče kao opomena.
Bosna i Hercegovina: zemlja koja pamti
Za stanovnike Bosne i Hercegovine, pojam izbjeglice nije statistika nego sjećanje. Tokom rata, više od dva miliona ljudi bilo je primorano napustiti svoje domove. Oko milion i po osoba tražilo je utočište u inostranstvu, dok su stotine hiljada bile interno raseljene unutar granica zemlje. Danas, tri decenije kasnije, postoje snažne i dobro organizovane zajednice bh. dijaspore širom svijeta, od Austrije i Švedske do Kanade, SAD-a i Australije. Mnoge od njih nastale su upravo kao rezultat izbjeglištva.
Ko brine o izbjeglicama
Agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice UNHCR osnovana je 1950. godine s mandatom da štiti prava i dobrobit izbjeglica širom svijeta. Danas UNHCR ne djeluje samo kao hitni servis, već i kao organizacija koja pokušava osigurati dugoročnu održivost, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i psihosocijalnu pomoć raseljenima. U mnogim kriznim regijama, UNHCR je prisutan odmah nakon izbijanja sukoba, radeći sa lokalnim vlastima i nevladinim sektorom.
Kako svako od nas može pomoći
Pomoć izbjeglicama ne mora dolaziti samo kroz institucionalne mehanizme. Uključivanje u lokalne inicijative, volontiranje, donacije za organizacije koje pružaju podršku, ali i podizanje svijesti u vlastitoj sredini, sve su to oblici solidarnosti. Ponekad i samo razumijevanje i empatija mogu biti prvi korak ka društvu koje ne okreće glavu.
Međunarodni dan izbjeglica: podsjećanje, a ne samo simbolika
Međunarodni dan izbjeglica obilježava se svake godine 20. juna. Proglasila ga je Generalna skupština UN-a 2001. godine, na pedesetu godišnjicu usvajanja Konvencije o statusu izbjeglica. Cilj nije samo odavanje počasti ljudima koji su prisilno napustili svoje domove, već i podsjećanje svijeta da iza svake brojke stoji lice, priča i nada.
U vrijeme kada su granice sve tvrđe, a solidarnost sve tiša, ovaj dan podsjeća da niko ne bira da bude izbjeglica, ali svi možemo birati da ostanemo ljudi.
