Posljednjih dana, nakon tragedije u Domu penzionera u Tuzli, društvene mreže preplavljene su komentarima, od suosjećanja do osuda. U moru javnih reakcija, posebno se izdvojio osvrt jedne Tuzlanke, koja je duboko i iskreno progovorila o onome što sve češće zaboravljamo, o empatiji.
„Boli kada nemamo razumijevanje za stanja drugih“, započinje ona svoj tekst, dodajući da ljudi često komentarišu i kritikuju ne zato što znaju ili razumiju, već zato što žele biti glasni, vidljivi, a nerijetko i zato što su sami sobom nezadovoljni.
Ističe da bi mnogi koji danas osuđuju smještaj starih i nemoćnih osoba u ustanove, promijenili mišljenje kada bi makar na kratko pokušali da se stave u položaj onih koje kritikuju.
„Da imamo iskustvo sa brigom o potpuno dementnim osobama, ne bismo osuđivali njihov smještaj u ustanove. Da razmislimo da su i djeca starih osoba često stara i bolesna, opet ne bismo kritikovali one koji roditelje i bliske smještaju u dom za stare“, navodi autorica.
Podsjeća da starije osobe, posebno one sa demencijom ili drugim hroničnim bolestima, zahtijevaju stalnu njegu i prisutnost, 24 sata dnevno, što mnoge porodice – posebno one u kojima se radi po cijeli dan, jednostavno ne mogu pružiti.
„Ako ostarjeli roditelj u tom nivou bespomoćnosti ima samo jedno dijete koje ne zna kako se takva briga pruža, i fizički to ne može izdržati, može li njegova samoprisutnost išta promijeniti?“, pita se naša sugrađanka, pozivajući na razumijevanje umjesto osude.
Dodaje i da mnogi stariji ljudi nemaju djecu ni bliske srodnike, ili su im oni daleko, bolesni, raseljeni, pa su ustanove jedino mjesto gdje mogu dobiti potrebnu skrb.
„Životni vijek se produžio, a društvo nam stari. Već decenijama u porodicama se rađa jedno ili dvoje djece. Ratovi, siromaštvo i odlazak mladih dodatno su razorili porodične veze. Ko o kome da brine kada su svi preopterećeni sopstvenim životima?“, ističe ona.
Posebno naglašava da u nekim porodicama djeca roditelje ne zapostavljaju iz nemara, nego iz nemoći. Često rade dva posla, izdržavaju svoju djecu, plaćaju kredite i pokušavaju pomoći i roditeljima. „Blago onima koji imaju više djece, pa se mogu smjenjivati u brizi, pomagati jedni drugima“, navodi autorica.
U svom osvrtu ukazuje i na činjenicu da mnogi stariji ljudi, bez bliskih srodnika, odlučuju svoju imovinu ostaviti ustanovama ili ljudima koji su im pomogli u starosti. „Kompleksna je ovo tema, a ja nisam ni pola mogućih situacija spomenula. Ali znam da nemamo pravo osuđivati, jer takvo stanje sutra može zadesiti i nas“, poručuje.
Zaključuje riječima koje bi mnogi mogli uzeti kao poruku ovih dana:
„Ko pomoći i olakšati ne može, neka ćuti i ne otežava. Neka se ni o druge, ni o sebe, ni riječima ni djelima, ne ogriješi. Ako se lijepo i pomno aranžira buket, uvijek je ljepši i poželjniji nego ijedan pojedinačni cvijet. Budimo nježni prema drugima koliko i prema sebi. Budimo iskreni.“
