Sedam dana prije vjenčanja Hasan Hrustanović ubijen je na Kapiji zajedno sa svojom zaručnicom Šemsom. Granata ispaljena s Ozrena prekinula je njihove planove, mladost i budućnost koju su tek počinjali graditi. Umjesto svadbe i stvaranja vlastite porodice, ostala je tišina koju njegovi najmiliji nose već 31 godinu. Svakog 25. maja Hasanove sestre dolaze na mezar, sa istim bolom i sjećanjima koja ne blijede.
„Hasan moj je bio čeljade dobro, mirno, tražio sebi da se oženi. Mati mu govorila ženi se i ti i našao sebi djevojku u Tuzli, ali eto i ona pogide zajedno s njim, Šemsa Hasičić. Nju nisu ovdje ukopali, odveli je roditelji tamo odakle su. Njega su ovdje ukopali, njeni poslije čuli za to, a nisu znali da ima momka, pa kažu da su znali ostavili bi i nju tu da se ukopa“, priča nam Razija Ahmetović, sestra Hasana Hrustanovića.
Među onima koji su i ove godine došli na Aleju mladosti bila je i Vahida Rekić. Donijela je cvijeće za sina koji je ubijen na Kapiji. Kaže da godine prolaze, ali majčinska bol ostaje ista. Svaki dolazak vraća uspomene, ali i podsjeća na život koji je prerano ugašen.
„On je sutradan trebao na liniju, ocu govorio da čeka da će ga zvati, bio slobodan taj dan. Bio je jak, ja sam mislila da spašava unesrećene, nisam vjerovala da je on na Kapiji. Od mog muža sestrić je bio u MUP-u, kad ga je vidio izgubio se. Odvukao mog muža na Gradinu. Moj muž je taj dan kad ga je vidio i umro ali oživjeli su ga. Živio je još 10 godina. On je svaki ali svaki dan išao, puzajući je dolazio da sredi mezar, svaki dan je on dolazio“, priča Vahida Rekić, majka Nedima Rekića.
Po prvi put obilježavanju godišnjice na Aleji mladosti prisustvovao i Dino Kalesić, otac Sandra Kalesića. najmlađe žrtve Kapije. Iako na Aleju i Kapiju dolazi svake godine, do sada je to činio u samoći i tišini. Ove godine odlučio je govoriti. Kaže da, kao najmlađi roditelj među porodicama žrtava, osjeća obavezu da čuva sjećanje na stradale i govori o zločinu koji ne smije biti zaboravljen.
„Kad čovjek spusti svoje dijete u zemlju, više se nikada ne može vratiti normalnom životu. Može samo pokušati da izgleda normalno, da živi normalno, da radi normalno i da ne opterećuje nikoga oko sebe. Ja sam to nekako shvatio kao svoju obavezu, kao zadatak – da dok sam živ što više, što duže i što češće govorim o Kapiji. Vidim i kroz kontakt s drugim roditeljima da nas je sve manje i osjećam da na nekome to mora ostati. Ja jesam najmlađi roditelj najmlađe žrtve i nekako osjećam da je to sada na meni. Koliko god bilo teško, koliko god bilo potresno i koliki god teret nosilo, ostaje ta obaveza i taj zadatak. I vjerujem da ću, dok sam živ, imati snage da pričam o Kapiji“, rekao je Dino Kalesić, otac Sandra Kalesića.
Tri decenije poslije, porodice ubijenih i dalje čekaju pravdu. Ne traže ništa više od odgovornosti za one koji su naredili i izvršili zločin. Posebno ih boli činjenica da osuđeni za granatiranje Kapije još nije iza rešetaka. Za roditelje, pravda nije osveta, nego minimum dostojanstva prema njihovoj djeci koja nikada nisu dobila priliku da odrastu.
„Nas je pola roditelja otišlo, ja sam jedva došla svom sinu. Meni je teško, svim roditeljima je teško. Koliko bi moj sin imao sad, 47 godina, a 16 godina je imao. Sramota da bude sudija”, naglašava Zekija Beganović Mahmutović, majka Adnana Beganovića.
I tako je prošla još jedna tužna godišnjica, uz tišinu, sjećanje i traženje pravde. Sjećanje koje je uklesano u kamen, ostavljeno u cvijeću položenom na Aleji i u suzama roditelja i tišini Tuzle. Trideset i jednu godinu kasnije bol ne prolazi, ali ni odlučnost porodica da čuvaju istinu o Kapiji, kao opomenu generacijama koje dolaze.
