Nedostatak lijekova u UKC Tuzla ponovo je otvorio pitanje odgovornosti nadležnih institucija, ali i širi problem zdravstvenog sistema u kojem se pacijenti godinama suočavaju sa istim strahom, hoće li terapiju dobiti na vrijeme.
Prema informaciji iz JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, na dan 1. juli 2026. godine Fond zdravstvenog osiguranja FBiH ovoj zdravstvenoj ustanovi nije dostavio osam lijekova. Riječ je o lijekovima Nilotinib kapsule od 200 mg, Fluorouracil ampule od 250 mg i 500 mg, Idarubicin ampule, Mitoxantron ampule, Abirateron Accord tablete od 500 mg, Etopozid kapsule od 100 mg, Vinblastin ampule od 10 mg i Pemetreksed ampule od 500 mg.
Čitajte i ovo Prevencija raka u Bosni i Hercegovini: Prvo veliko istraživanje otkrilo zabrinjavajuće podatke
Šta je Fond solidarnosti i zašto je važan u ovoj priči
Da bi građanima bilo jasnije zašto se u ovoj priči spominje federalni nivo, važno je pojasniti ulogu Fonda solidarnosti FBiH. To nije fond iz kojeg se plaćaju svakodnevni pregledi ili standardne zdravstvene usluge, nego poseban mehanizam kroz koji se finansiraju najsloženiji oblici liječenja i skupe terapije za najteža oboljenja.
Lijekovi koji se nalaze na Listi lijekova Fonda solidarnosti finansiraju se upravo iz sredstava ovog fonda. Ideja Fonda solidarnosti je da pacijent iz Tuzle, Bihaća, Sarajeva, Mostara, Zenice ili bilo kojeg drugog dijela Federacije BiH ima jednako pravo na skupu terapiju, bez obzira na to koliko je finansijski jak kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja u njegovom kantonu.
U praksi to znači da je UKC Tuzla zdravstvena ustanova u kojoj se pacijenti liječe i primaju terapiju, ali bolnica nije jedina karika u lancu. Za dio ovih lijekova ključna je federalna nabavka i isporuka kroz sistem Fonda solidarnosti. Kada lijek ne stigne do UKC-a Tuzla, problem se ne može svesti samo na bolnicu, jer se odgovornost nalazi u širem sistemu nabavke, finansiranja i distribucije.
Upravo tu nastaje najveći problem za pacijente. Oni se ne liječe od procedura, tendera i nadležnosti, nego od bolesti. Zato bi sistem morao funkcionisati tako da pacijent ne mora znati ko nabavlja lijek, ko ga plaća i ko ga isporučuje. Njegovo bi trebalo biti samo da dođe na terapiju u terminu koji mu je odredio ljekar.
Pacijenti ne bi smjeli učiti nadležnosti da bi dobili lijek
Za građane koji ne poznaju zdravstveni sistem, važno je dodatno naglasiti da ovakve terapije ne zavise samo od bolnice u kojoj se pacijent liječi. UKC Tuzla je mjesto gdje pacijent dolazi na pregled, prima terapiju i nastavlja liječenje, ali dio lijekova nabavlja se i isporučuje kroz federalni nivo.
To znači da nedostatak lijekova u UKC Tuzla nije samo interna bolnička informacija, niti problem koji se može svesti na jedan odjel ili jednu kliniku. Kada lijek nije dostavljen, posljedice se vide tamo gdje su najteže, među pacijentima koji čekaju terapiju i ljekarima koji pokušavaju nastaviti liječenje u uslovima koje nisu sami izazvali.
Pacijent ne bi trebao znati sve procedure, tendere, liste, fondove i nadležnosti da bi dobio terapiju. Sistem postoji upravo zato da taj put bude završen prije nego što oboljela osoba dođe do bolničkog odjela.
Šta znači kada terapija nije dostupna
Nazivi lijekova koji se objavljuju na ovakvim listama većini građana ne znače mnogo. Ipak, iza svakog od njih stoje pacijenti, dijagnoze i protokoli liječenja koji se ne planiraju od danas do sutra. Kod onkoloških i hematoloških pacijenata terapija se često daje u tačno određenim ciklusima, prema stanju pacijenta i procjeni ljekara.
Kada lijek nije dostupan, problem nije samo u tome što jedna stavka nedostaje na papiru. Problem je što se liječenje može odgoditi, promijeniti ili dodatno zakomplikovati. Za pacijente i njihove porodice to znači novu neizvjesnost u periodu kada im je najpotrebnija sigurnost.
Citostatici nisu obični lijekovi koje pacijent može sam zamijeniti
Dio lijekova koji se nalaze na listama nestašica koristi se u liječenju malignih bolesti. Citostatici su lijekovi koji se koriste kao dio onkoloških terapija, najčešće u okviru kemoterapije ili drugih protokola liječenja. Njihova primjena zavisi od dijagnoze, stadija bolesti, općeg stanja pacijenta i odluke ljekara.
Zato se ovi lijekovi ne mogu posmatrati kao obična terapija koju pacijent može jednostavno zamijeniti drugim lijekom. O svakoj promjeni terapije odlučuje ljekar, a svako kašnjenje otvara dodatna pitanja, posebno kada se radi o pacijentima kojima je kontinuitet liječenja od ključne važnosti.
Nema slobodne prodaje kao kod običnih lijekova
U javnosti se često postavlja pitanje mogu li pacijenti sami doći do terapije ako je nema u bolnici. Međutim, kod ovih lijekova ne radi se o slobodnoj prodaji u klasičnom smislu. Riječ je o skupim i strogo kontrolisanim terapijama, od kojih se dio izdaje na recept i primjenjuje u zdravstvenim ustanovama.
To znači da pacijent, čak i kada bi želio sam tražiti lijek, ne može problem riješiti kao kupovinom običnog lijeka u apoteci. Upravo zato je odgovornost sistema još veća, jer se dostupnost ovih terapija mora osigurati kroz nadležne institucije, a ne prebacivati na pacijente i njihove porodice.
Dodatni problem su i cijene. Zvanični cjenovnici pokazuju maksimalne veleprodajne cijene lijekova, ali one ne predstavljaju nužno konačnu cijenu u apotekama, niti znače da je lijek dostupan pacijentu za kupovinu. Ipak, jasno je da se kod onkoloških terapija često radi o izuzetno skupim lijekovima, zbog čega bi svako prebacivanje tereta nabavke na pacijente bilo potpuno neprihvatljivo.
U vremenu kada su troškovi života ionako previsoki, porodice oboljelih ne bi smjele biti dovedene u situaciju da, pored borbe za zdravlje, razmišljaju i o tome mogu li same finansirati lijek koji sistem nije osigurao na vrijeme.
Problem traje godinama
Ovo nije prvi put da se govori o nestašici citostatika i drugih lijekova koji se koriste u liječenju teško oboljelih pacijenata. Problem traje godinama i ponavlja se gotovo u istom obliku, pojavi se nova lista nedostajućih lijekova, institucije daju objašnjenja, a pacijenti ostaju u neizvjesnosti.
Zato se za nedostatak lijekova u UKC Tuzla može reći da je stara priča sa starim problemima. Svaki novi datum na listi samo potvrđuje da se sistem nije dovoljno promijenio, jer pacijenti ponovo čekaju odgovor na isto pitanje, kada će terapija biti dostupna.
Zašto u BiH dolazi do nestašice citostatika
Nestašice citostatika u BiH nastaju iz više razloga. Dio problema dolazi sa tržišta, jer proizvođači mogu privremeno ili trajno prekinuti isporuku lijeka zbog reorganizacije proizvodnje, komercijalnih razloga, kašnjenja u proizvodnji ili ograničenih količina za manja tržišta kao što je Bosna i Hercegovina.
Drugi dio problema odnosi se na procedure unutar sistema. Javne nabavke lijekova znaju biti duge, tenderi se mogu poništiti ili kasniti, a uvoz pojedinih lijekova zavisi od dodatnih dozvola i administrativnih koraka. Kada se na sve to doda činjenica da se radi o skupim i specifičnim terapijama, jasno je zašto svako kašnjenje u lancu nabavke brzo postane problem za pacijente.
Ipak, objašnjenje nije isto što i opravdanje. Ako se nestašice ponavljaju godinama, onda se od nadležnih institucija očekuje da planiraju na vrijeme, osiguraju rezerve gdje je to moguće i javnosti jasno kažu kada će lijekovi biti dostupni.
Fond mora dati konkretne odgovore
Fond zdravstvenog osiguranja FBiH, odnosno sistem Federalnog fonda solidarnosti, mora javnosti i pacijentima dati jasne, konkretne i pravovremene informacije. Nije dovoljno da zdravstvene ustanove objavljuju liste lijekova koji nisu dostavljeni, dok pacijenti i porodice pokušavaju shvatiti šta to znači za njihovo liječenje.
U ovakvim situacijama najvažnije je da pacijent zna da sistem kontroliše proces, da postoji rok isporuke i da terapija neće zavisiti od slučajnosti. Sve drugo dodatno urušava povjerenje u zdravstveni sistem.
