Nakon reakcija koje su izazvale scene sa sahrane Ratka Mladića u Beogradu, aktivistica iz Tuzle i preživjela s Kapije Rusejla Halilović u svom osvrtu govori o odnosu prema žrtvama, Podrinjcima i ratnoj prošlosti, ali i o, kako navodi, licemjerstvu koje vidi u javnom prostoru Tuzle. Halilović posebno problematizira poruke upućene Podrinjcima da se „vrate na svoje“, istovremeno ukazujući na prisustvo Draška Stanivukovića i Milorada Dodika na sahrani pravosnažno osuđenog ratnog zločinca.
U nastavku njen osvrt prenosimo u cijelosti:
PODRINJCIMA GOVORITE „VRATITE SE NA SVOJE“, A STANIVUKOVIĆ I DODIK UZ MLADIĆA: TUZLACI, GDJE NAM JE DOSTOJANSTVO?
Jučerašnja sahrana Ratka Mladića u Beogradu bila je grozota za gledati.
Čovjeka koji je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine dio Srbije ispratio je kao heroja.
Među prisutnima su bili i Draško Stanivuković i Milorad Dodik.
Za Dodika, iskreno, ništa iznenađujuće. Čovjek koji godinama otvoreno relativizira i negira zločine, podržava politiku Radovana Karadžića i čiji je politički odnos prema presuđenim ratnim zločincima odavno poznat, svojim prisustvom na Mladićevoj sahrani samo je potvrdio ono što već znamo.
A onda se sjetim Stanivukovićevog dolaska u Tuzlu.
Sjećam se kako su ga ljudi grlili, ljubili i fotografisali se s njim. A nije našao za shodno da oda počast žrtvama Kapije.
Ja sam Tuzlanka. Ja sam preživjela Kapiju.
I zato mi posebno teško pada kada danas iz Tuzle čujem i čitam poruke Podrinjcima: „Vratite se na svoje.“
Na koje svoje?!
Na spaljene kuće? Na mezarja svojih najmilijih? Na sela iz kojih su protjerani? Na mjesta gdje su jedva izvukli živu glavu?
Podrinjci nisu došli u Tuzlu da vam uzmu grad.
Došli su jer su im zločinci pokušali uzeti njihov dom, njihove porodice i njihove živote.
Neću sve ljude stavljati u isti koš. Kao Tuzlanka, znam razliku između naroda i ideologije, između čovjeka i zločinca.
Ja ne mrzim. Ne pravim razliku među svojim narodom. Tuzla je moj grad i želim da ostane grad ljudskosti.
Ali neću šutjeti pred licemjerstvom.
Kako možete Podrinjcu, čovjeku koji je preživio genocid i protjerivanje, govoriti da se vrati „na svoje“, a istovremeno grliti i fotografisati se s političarima koji odlaze na sahranu čovjeka osuđenog za genocid?
To nije moj obraz Tuzle.
I da budemo potpuno jasni: likovi poput Stanivukovića ne mogu očekivati da će Tuzla biti njihova pozornica za politički marketing dok istovremeno svojim postupcima pokazuju da nemaju potrebu odati počast žrtvama Kapije.
Jučerašnje slike iz Beograda ponovo su pokazale koliko je opasno društvo koje osuđenog ratnog zločinca ispraća kao heroja.
Mi ne smijemo zatvarati oči pred tim.
Zato Podrinjcu nikada neću reći: „Vrati se na svoje.“
Jer njegovo je i Podrinje.
Njegova je Tuzla.
Njegova je Bosna i Hercegovina.
Ja sam preživjela Kapiju. Neću mrziti. Ali neću zaboraviti.
I nikada neću pristati na to da se žrtva ponovo ponižava, da se preživjelom govori gdje mu je mjesto, dok se onima koji poštuju ili veličaju osuđene ratne zločince otvaraju vrata.
Tuzla ne smije biti grad koji tjera preživjele. Tuzla mora biti grad koji ih pamti, poštuje i štiti.
A Stanivuković i njemu slični neka dobro zapamte:
Tuzla pamti Kapiju. Pamti Srebrenicu. Pamti Podrinje. I neće biti pozornica za političare koji poštuju ili svojim prisustvom podržavaju kulturu veličanja osuđenih ratnih zločinaca.
Nećemo mrziti. Ali nećemo ni zaboraviti.
