Aneks 7 Dejtonskog sporazuma garantovao je izbjeglicama i raseljenim osobama pravo da se vrate u svoje prijeratne domove i povrate imovinu izgubljenu tokom rata. Trideset i jednu godinu nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, povrat imovine ostaje jedan od najuspješnije provedenih dijelova mirovnog sporazuma. Međutim, vraćanje kuća i stanova nije uvijek značilo i povratak njihovih vlasnika, a problemi s prebivalištem, zapošljavanjem, obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom dodatno otežavaju život povratničkih porodica.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini više od dva miliona ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove. Masovna protjerivanja, etničko čišćenje i razaranje naselja trajno su promijenili demografsku sliku brojnih gradova i općina. Aneks 7 obuhvatio je i pitanje nestalih osoba, obavezujući strane da sarađuju u utvrđivanju njihove sudbine, što je ostalo jedno od najtežih otvorenih pitanja poslijeratne Bosne i Hercegovine.
Dejtonski mirovni sporazum, parafiran 21. novembra 1995. godine, nije se odnosio samo na prekid rata i uspostavljanje novog ustavnog uređenja. Njegov Aneks 7 predvidio je uklanjanje posljedica prisilnog raseljavanja kroz pravo ljudi da se vrate u sredine iz kojih su protjerani.
Aneks 7 Dejtonskog sporazuma: Pravo na povratak i vlastitu imovinu
Aneksom 7 izbjeglicama i raseljenim osobama garantovano je pravo na slobodan povratak u prijeratne domove, vraćanje imovine koje su lišeni tokom rata i naknadu za imovinu koju nije moguće vratiti.
Sporazum je obavezao nadležne vlasti da omoguće siguran povratak bez zastrašivanja, progona i diskriminacije po nacionalnoj, vjerskoj ili političkoj osnovi. Posebno važan bio je takozvani manjinski povratak, odnosno povratak ljudi u mjesta u kojima njihov narod nakon rata više nije činio većinsko stanovništvo.
Iako su ova prava bila garantovana međunarodnim sporazumom, njihovo ostvarivanje u prvim poslijeratnim godinama nailazilo je na brojne prepreke.
Kako su opstrukcije usporavale povrat imovine?
Povratnici su se suočavali s administrativnim preprekama, sporim postupcima i odbijanjem pojedinih lokalnih vlasti da provedu odluke o povratu imovine.
Mnogi stanovi i kuće bili su dodijeljeni drugim korisnicima. U pojedinim slučajevima prijeratni vlasnici nisu mogli preuzeti svoju imovinu čak ni nakon što su dobili odgovarajuća rješenja.
Problem je bio posebno izražen kod stanova sa stanarskim pravom, čiji su nosioci tokom rata bili protjerani ili su napustili mjesta prebivališta.
Zbog toga su OHR, OSCE, UNHCR i druge međunarodne organizacije razvile zajednički plan provedbe imovinskih zakona, poznat kao PLIP.
Čitajte i ovo Dejtonski mirovni sporazum 31 godinu kasnije: Šta je BiH dobila, a šta još čeka?
Petritschevih 13 odluka iz 2001. godine ubrzalo je vraćanje kuća i stanova
Jedna od ključnih prekretnica dogodila se 4. decembra 2001. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio paket od 13 odluka kojima su izmijenjeni imovinski zakoni u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.

Intervencija je uslijedila zbog dugotrajnih opstrukcija i sporog vraćanja imovine. Šest godina nakon završetka rata veliki broj građana još nije mogao preuzeti svoje kuće i stanove.
Petritscheve izmjene trebale su smanjiti mogućnost administrativnih manipulacija, ubrzati izvršavanje rješenja o povratu i ujednačiti primjenu propisa u oba entiteta. Važan dio odnosio se na obaveze nadležnih vlasti u osiguravanju alternativnog smještaja osobama koje su na njega imale pravo, kako njegovo nepostojanje ne bi neograničeno odgađalo povrat zakonitim vlasnicima.
Petritsch je intervenisao i u propise o privatizaciji stanova u društvenom vlasništvu, kako bi zaštitio prava prijeratnih nosilaca stanarskog prava. Ove odluke nisu automatski riješile sve imovinske sporove, ali su predstavljale važan korak u uklanjanju prepreka koje su godinama usporavale provedbu Aneksa 7.
Vraćeno oko 220.000 imovinskih jedinica, evidentirano više od milion povrataka
Prema izvještaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice koji je Vijeće ministara BiH razmatralo 2014. godine, prijeratnim vlasnicima i nosiocima stanarskih prava vraćeno je približno 220.000 imovinskih jedinica.
Stopa provedbe imovinskih zakona dostigla je 99,9 posto, dok je obnovljeno ili ponovo izgrađeno više od 330.000 domova.
U istom izvještaju navedeno je da je u Bosni i Hercegovini evidentirano približno 1,05 miliona povrataka, uključujući izbjeglice iz inostranstva i osobe raseljene unutar države.
Gotovo polovina evidentiranih povrataka odnosila se na manjinski povratak, koji je bio posebno značajan za područja pogođena etničkim čišćenjem.
Ipak, statistika povratka ne pokazuje koliko je ljudi ostalo trajno živjeti u prijeratnim sredinama. Povrat vlasništva, evidentirani povratak i stvarni život na određenoj adresi nisu isto.

Više od 7.500 nestalih: Porodice još čekaju istinu o najbližima
Aneks 7 Dejtonskog sporazuma nije se odnosio isključivo na povratak izbjeglica i vraćanje imovine. Njegov član V obavezao je strane potpisnice da sarađuju u pronalaženju nestalih osoba i dostavljanju informacija koje mogu pomoći u utvrđivanju njihove sudbine.
Više od tri decenije nakon završetka rata, ova obaveza još nije u potpunosti ispunjena. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, objavljenim u izvještaju visokog predstavnika iz maja 2026. godine, još se traga za 7.581 osobom nestalom tokom rata.
Od približno 31.500 osoba koje su se vodile kao nestale, oko tri četvrtine je pronađeno i identificirano. Ipak, hiljade porodica još nemaju odgovor na pitanje gdje se nalaze posmrtni ostaci njihovih najbližih.
Tokom 2025. godine identificirane su 72 osobe, dok su ekshumirani posmrtni ostaci još 45 žrtava. Riječ je o najmanjem broju ekshumiranih osoba do tada, što pokazuje koliko je potraga postala složena.
Prema Institutu za nestale osobe BiH, najveće prepreke predstavljaju nedostatak pouzdanih informacija o lokacijama masovnih grobnica, protok vremena i promjene na terenu. Dodatni problem je šutnja osoba koje imaju saznanja o mjestima na kojima su žrtve ukopane.
Međunarodna komisija za nestale osobe i domaće institucije tokom poslijeratnog perioda razvile su sistem identifikacije zasnovan na DNK analizama, koji je omogućio pronalaženje i identifikaciju velikog broja žrtava.
Međutim, pravo porodica na istinu o sudbini nestalih i dalje ostaje neostvareno u hiljadama slučajeva. Za njih završetak rata nije značio i kraj neizvjesnosti, jer bez pronalaska posmrtnih ostataka nemaju mogućnost dostojanstvenog ukopa svojih najbližih.
Čitajte i ovo U susret godišnjici Dejtona: Šta se događalo iza zatvorenih vrata i kako je postignut mir?
Zakon o prebivalištu: Nova prepreka za dio povratnika
Pored ekonomskih i sigurnosnih problema, pitanje prijave prebivališta postalo je još jedna prepreka za dio povratničke populacije.
Vlada Republike Srpske donijela je 2014. godine odluku kojom su uvedene dodatne provjere podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji tog entiteta. Odluka je izazvala protivljenje predstavnika povratnika, koji su upozoravali da bi mogla otežati povratak Bošnjaka i Hrvata u prijeratne sredine.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine iste godine proglasio je odluku neustavnom, jer je pitanje prebivališta već bilo uređeno državnim zakonom, a entitetske vlasti nisu bile nadležne da samostalno uvode dodatne uslove.
Međutim, 2015. godine na državnom nivou usvojene su izmjene Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, kojima je propisana obaveza dokazivanja valjanog osnova za prijavu na određenoj adresi.
Kao dokaz mogu se koristiti vlasništvo ili posjed nekretnine, odgovarajući ugovor o zakupu, potvrda o postupku legalizacije ili uknjižavanja te drugi zakonom predviđeni dokumenti.
Predstavnici povratničkih udruženja upozoravali su da takva pravila mogu izazvati velike probleme ljudima čije kuće nisu obnovljene, koji nisu završili ostavinske postupke ili čija imovina još nije bila uknjižena.
Posebno su ukazivali na slučajeve porodica u kojima se imovina i dalje vodi na roditeljima ili drugim članovima porodice koji su ubijeni ili nestali tokom rata.
U takvim okolnostima nastajao je administrativni problem. Povratnici nisu mogli jednostavno prijaviti prebivalište bez potrebne dokumentacije, dok im je prijava prebivališta bila važna za ostvarivanje drugih prava i pristup pojedinim programima obnove.
Ustavni sud BiH je 2021. godine ocijenio da osporene odredbe državnog zakona nisu suprotne Ustavu BiH. Sud je naglasio i postojanje posebnih zakonskih odredbi koje štite povratnike, uključujući mogućnost olakšane prijave prijeratnog prebivališta.
Ipak, činjenica da je zakon ocijenjen ustavnim ne znači da su problemi njegove primjene u svakom pojedinačnom slučaju otklonjeni.
Prijava prebivališta ima neposredan značaj za ostvarivanje brojnih prava, uključujući izdavanje ličnih dokumenata, biračko pravo, pristup zdravstvenoj zaštiti, zapošljavanje i pojedine oblike socijalne pomoći.
Zašto obnovljene kuće nisu značile i obnovljen život?
U brojnim povratničkim naseljima obnova stambenih objekata nije bila praćena stvaranjem odgovarajućih ekonomskih i društvenih uslova.
Nedostatak radnih mjesta, loša infrastruktura, udaljenost zdravstvenih ustanova, problemi u obrazovanju i nedovoljna institucionalna podrška predstavljaju ozbiljne prepreke trajnom povratku.
Dio građana nakon povrata imovine odlučio je ostati u mjestima u kojima je tokom raseljeništva izgradio novi život. Drugi svoje prijeratne kuće koriste povremeno, dok se mlađe generacije sve teže odlučuju na povratak.
Posljedice su posebno vidljive u dijelovima Podrinja, Posavine i drugim područjima koja su tokom rata pretrpjela velika raseljavanja.
Zbog toga se povratak ne može mjeriti isključivo brojem obnovljenih kuća. Održivi povratak podrazumijeva mogućnost zaposlenja, školovanja, zdravstvene zaštite i sigurnog života bez diskriminacije.
Povratnici i u 2026. godini čekaju bolje uslove za život
Da provedba Aneksa 7 još nije završena potvrđuju aktivnosti institucija Bosne i Hercegovine tokom 2026. godine.
Komisija za izbjeglice i raseljena lica BiH donijela je odluku da se iz sredstava za 2025. godinu finansira 225 projekata obnove komunalne i socijalne infrastrukture te elektrifikacije povratničkih naselja, ukupne vrijednosti veće od 10 miliona KM.
Za obnovu i rekonstrukciju stambenih jedinica osigurano je dodatnih 430.000 KM, dok su iskazane potrebe lokalnih zajednica za te projekte premašile dva miliona KM.
Komisija je upozorila da su potrebe povratnika i raseljenih osoba znatno veće od raspoloživih sredstava, te da je potrebno nastaviti ulaganja kako bi se osigurali uslovi za dostojanstven život.
Probleme potvrđuje i izvještaj OHR-a iz maja 2026. godine, u kojem se navode prijave povreda imovinskih prava povratnika, kao i pritužbe na diskriminaciju u zapošljavanju i obrazovanju.
Posebno su istaknute prijave bošnjačkih povratnika u Republiku Srpsku, koji upozoravaju na dugotrajne prepreke u ostvarivanju jednakih prava. OHR je naveo i da inicijative za snažniju zakonsku zaštitu povratnika nisu dale očekivane rezultate.
Trideset i jednu godinu nakon Dejtona, vraćanje imovine ostaje jedno od najznačajnijih dostignuća mirovnog sporazuma. Međutim, potpuno ostvarivanje prava na povratak zavisi i od toga mogu li ljudi u svojim prijeratnim sredinama živjeti sigurno, ostvarivati prihode i koristiti javne usluge pod jednakim uslovima.
Posljednji izvještaji domaćih institucija i OHR-a pokazuju da je za to i dalje potrebna finansijska podrška, rješavanje administrativnih prepreka i dosljedna zaštita prava povratnika.
Uz probleme održivog povratka i ostvarivanja jednakih prava, nepotpuna provedba Aneksa 7 ogleda se i u činjenici da se još traga za više od 7.500 nestalih osoba. Njihove porodice i nakon 31 godine čekaju informacije koje bi im omogućile da saznaju sudbinu svojih najbližih.
* Ovaj članak dio je prigodnih tekstova kojima RTV Slon podsjeća na događaje u vezi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom ali i analizira gdje smo 31. godinu kasnije. Svi članci dostupni su na Slon.ba.

