Čišćenje snijega u Evropi već decenijama funkcioniše po jasno definisanim pravilima, a iskustva mnogih zemalja pokazuju da se i u uslovima obilnih padavina može sačuvati osnovna prohodnost gradova i saobraćajnica ako postoje jasni prioriteti i podijeljena odgovornost. Dok se Bosna i Hercegovina i ove zime suočava s problemima zbog snijega i leda, evropska praksa pokazuje da ne postoji iluzija da se sve može očistiti odjednom, ali postoji sistem po kojem se zna šta se čisti prvo, a šta dolazi na red kasnije.
U većini evropskih država osnova sistema je rangiranje saobraćajnica. Prvo se čiste glavni gradski i međugradski pravci, zatim rute javnog prevoza i prilazi bolnicama, vatrogasnim i policijskim stanicama, kao i druge kritične tačke važne za funkcionisanje grada. Tek nakon toga na red dolaze sporedne ulice i stambena naselja. Takav pristup polazi od jednostavne činjenice da su resursi uvijek ograničeni i da je u trenucima jakih padavina važnije sačuvati osnovne životne tokove nego pokušavati istovremeno očistiti sve.
Njemačka je dobar primjer sistema u kojem su odgovornosti precizno podijeljene. Gradovi i općine organizuju čišćenje kolovoza i glavnih saobraćajnica, dok su vlasnici ili korisnici objekata u velikom broju sredina obavezni da očiste i pospu pločnike ispred svojih kuća, zgrada i poslovnih prostora. U mnogim gradovima je čak propisano i do kojeg sata ujutro pločnik mora biti prohodan, te da se prohodnost mora održavati tokom dana. Time se teret ne prebacuje samo na komunalne službe, nego se uključuju i građani, a pješački saobraćaj se brže normalizira.
Sličan model postoji i u Austriji, gdje su obaveze vlasnika nekretnina još preciznije definisane. U naseljenim mjestima oni su dužni da čiste snijeg s pločnika i pješačkih staza uz svoje objekte u određenoj širini i u tačno određenom vremenskom periodu tokom dana. Ako to ne urade, mogu snositi i prekršajnu odgovornost. Komunalne službe se u isto vrijeme fokusiraju na kolovoze, glavne ulice i saobraćajnice od šireg značaja.
Skandinavske zemlje, navikle na duge i teške zime, otišle su korak dalje u planiranju. U Finskoj, na primjer, ulice su podijeljene u klase, a za svaku klasu postoji okvirni rok u kojem mora biti obavljeno čišćenje nakon prestanka ili slabljenja snježnih padavina. Glavne ulice i pravci javnog prevoza imaju najkraće rokove, dok se za sporedne i stambene ulice tolerira duže čekanje. Građanima se otvoreno objašnjava da tokom intenzivnog snijega ne treba očekivati idealne uslove svuda, nego osnovnu prohodnost na najvažnijim pravcima.
U Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj primjenjuje se slična logika upravljanja zimskim uslovima. Postoje unaprijed definisane primarne i sekundarne rute, a službe se fokusiraju na održavanje prohodnosti najvažnijih saobraćajnica. U praksi to često znači da se, dok snijeg i dalje pada, održava barem jedna traka prohodnom na glavnim pravcima, dok se potpuno čišćenje ostavlja za trenutak kada se vremenski uslovi smire.
Zajedničko za gotovo sve evropske zemlje je i jasna komunikacija prema građanima. U zimskim planovima se otvoreno navodi da nije moguće istovremeno očistiti sve ulice i da prioritet imaju oni pravci bez kojih grad ne može funkcionisati. Također se naglašava lična odgovornost, posebno kada je riječ o čišćenju pločnika, prilaza kućama i poslovnim objektima.
Kada se ova iskustva prenesu u kontekst Bosne i Hercegovine, postaje jasno da problem često nije samo u količini snijega, nego i u očekivanjima. Evropska praksa pokazuje da se ni u mnogo bogatijim i organizovanijim sistemima ne teži savršenim uslovima u svim ulicama dok snijeg i dalje pada. Cilj je da grad ostane funkcionalan, da hitne službe mogu raditi, da javni prevoz ne stane i da se saobraćaj na glavnim pravcima održava koliko je to moguće. Tek nakon toga dolazi red na sve ostalo.
