Otpad u Gospiću više nije samo problem desetina hiljada tona materijala zakopanog i ostavljenog na površini jednog industrijskog kompleksa. Najnoviji nalazi pokazuju da je njegov uticaj utvrđen i u podzemnim vodama, a upravo ta činjenica otvara mnogo teže pitanje, gdje voda iz ovog dijela Like može dalje otići i koliko je u krškom području uopće moguće ograničiti posljedice zagađenja jednom kada ono uđe u podzemlje.
Posljednjih dana društvenim mrežama šire se tvrdnje da bi zagađenje iz Gospića kroz propusni Velebit moglo završiti u Jadranskom moru, da je na lokaciji zakopano oko 37.000 tona „otrova“, ali i da trag kompanije povezane s aktuelnom hrvatskom istragom vodi prema Bosni i Hercegovini.
RTV Slon je provjerio šta od toga potvrđuju nalazi vještaka, dokumenti USKOK-a, hrvatskih institucija, naučni radovi o hidrogeologiji Like i dostupni podaci iz Bosne i Hercegovine.
Rezultat je ozbiljan i bez dodatnog dramatiziranja. Postoje dokazi da nepropisno odloženi otpad utiče na lokalne podzemne vode. Postoje i naučni dokazi da vode u ličkom kršu mogu prolaziti kroz podzemne sisteme i pojavljivati se na jadranskoj strani Velebita. Međutim, za sada nema dokaza da su PFAS ili druge zagađujuće materije upravo s lokacije Bilajska 50 stigle do Jadranskog mora.
Veza s Bosnom i Hercegovinom također postoji, ali je uža od nekih tvrdnji koje se šire internetom.
Otpad u Gospiću već je ostavio trag tamo gdje ga je najteže kontrolisati
USKOK je istragu pokrenuo još u februaru 2025. godine protiv deset osoba i četiri pravna lica zbog sumnje na više krivičnih djela protiv okoliša i privrede. Prema navodima USKOK-a, istražitelji sumnjaju da je od početka 2022. do kraja septembra 2024. organizovan uvoz mljevenog plastičnog i drugog miješanog otpada iz Slovenije i Italije, kao i dopremanje medicinskog i drugog miješanog otpada iz Hrvatske, nakon čega je dio tog materijala zakopavan ili nepropisno odlagan na lokacijama u Gospiću, Varaždinu i Benkovcu. Riječ je o istrazi i navodima o osnovanoj sumnji, a ne o pravosnažno utvrđenoj krivici osoba obuhvaćenih postupkom.
Na području bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit u Gospiću govori se o približno 37.000 tona različitog otpada, od čega je gotovo 33.000 tona zakopano. Važno je, međutim, napraviti razliku koju dio objava na društvenim mrežama briše: nije utvrđeno da svih 37.000 tona predstavlja opasni otpad.
Hrvatska Vlada navodi da se sanacija vodi kroz više odvojenih postupaka, među kojima su postupci za oko 4.500 tona opasnog i 650 tona neopasnog otpada, dok se posebno traži rješenje za gotovo 33.000 tona zakopanog materijala. Zbog toga formulacija o „37.000 tona otrova“ nije precizna, iako razmjere problema ostaju ogromne.
Mnogo važniji od same količine je nalaz onoga što se dogodilo ispod površine.
Geotehnički fakultet Univerziteta u Zagrebu je u dopunskom vještačenju podzemnih voda analizirao tri piezometra, odnosno bušotine kojima se prati stanje podzemne vode. Jedan se nalazi uzvodno od područja odlaganja i služi kao referentna tačka, dok su dva nizvodno.
PFAS spojevi pronađeni su u oba nizvodna piezometra, dok u uzvodnom nisu utvrđeni iznad granice kvantifikacije. Najveća ukupna koncentracija PFAS-a, 200,5 nanograma po litru, izmjerena je u piezometru B-1. Vještaci su utvrdili i da prostorni raspored PFAS-a odgovara ranije utvrđenom smjeru kretanja podzemne vode.
To je jedan od ključnih podataka cijelog slučaja.
U nalazu se navodi da rezultati potvrđuju lokalni uticaj odloženog otpada na kvalitet podzemnih voda i mogućnost migracije otopljenih materija kroz pukotinski karbonatni vodonosnik. Procijenjeno je da je nivo opasnosti za podzemne vode umjeren do povećan, a vjerovatnoća nastanka dalje štete visoka ukoliko otpad ostane na lokaciji bez odgovarajuće sanacije. Istovremeno, vještaci nisu utvrdili opsežno ili akutno zagađenje podzemnih voda na širem području.
To je granica između onoga što je dokazano i onoga što tek treba dokazivati.
PFAS u podzemlju ne znači da građani Gospića piju zagađenu vodu
Pronalazak PFAS-a u podzemnim vodama oko lokacije izazvao je razumljivu zabrinutost stanovništva, ali ni ovdje nije ispravno izjednačiti podzemnu vodu neposredno uz odlagalište s vodom koja dolazi iz slavina.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je 12. augusta da su uzorci iz zone vodosnabdijevanja Mrđenovac, iz koje se snabdijeva Gospić, tokom 2026. analizirani na 20 PFAS spojeva. U uzorku uzetom 28. aprila svi rezultati bili su ispod granice kvantifikacije laboratorijske metode. Isto je utvrđeno u martovskim analizama izvorišta Mrđenovac i vode koja se distribuira potrošačima. HZJZ je 11. augusta proveo i vanredno uzorkovanje čiji rezultati u trenutku objave saopćenja još nisu bili objavljeni.
HZJZ navodi i da na osnovu raspoloživih podataka nije utvrđen uticaj zagađujućih materija s nelegalnog odlagališta na izvorišta koja se koriste za javno vodosnabdijevanje Ličko-senjske županije.
Dakle, dvije tvrdnje mogu istovremeno biti tačne: otpad je uticao na podzemne vode nizvodno od lokacije, ali trenutno nema dokaza da je zbog njega zagađena voda iz javnog vodovoda u Gospiću.
Otpad u Gospiću i Velebit: Planina jeste barijera na površini, ali voda ispod nje ima druga pravila
Jedna od najzanimljivijih tvrdnji iz objava koje smo provjeravali odnosi se na Velebit. Na prvi pogled, masiv između Like i Jadrana djeluje kao prirodni zid koji bi trebao zaustaviti sve što se nalazi s njegove istočne strane.
Hidrogeologija krša ne funkcioniše tako.
Lika i Velebit dio su Dinarskog krša, prostora u kojem dominiraju karbonatne stijene, prije svega vapnenci i dolomiti. Voda se kroz pukotine, šupljine i razvijene podzemne kanale može kretati potpuno drugačije nego u područjima gdje postoje debeli slojevi zemlje koji usporavaju procjeđivanje.
Upravo dopunsko vještačenje lokacije u Gospiću potvrđuje postojanje pukotinskog karbonatnog vodonosnika i preferencijalnih puteva migracije podzemne vode. Drugim riječima, na toj lokaciji voda nema samo mogućnost sporog procjeđivanja kroz tlo, nego se može kretati kroz mrežu pukotina u stijenskoj masi.
Da Velebit hidrološki nije nepropusni zid odavno je poznato.
Naučni rad hidrologa Ognjena Bonaccija i Ive Andrića o rijekama Lici i Gackoj opisuje ovaj dio Hrvatske kao izrazito razvijen Dinarski krš. Autori navode da Lika i Gacka nestaju u ponornim zonama, a da se njihove vode ponovo pojavljuju na brojnim priobalnim krškim i podmorskim izvorima uz Jadransko more. U radu se ističe i da precizne granice hidroloških slivova ovog područja nisu potpuno poznate upravo zbog dubokih i složenih podzemnih krških formi.
To je važan podatak za razumijevanje straha koji se pojavio u javnosti.
Postoji dokazana hidrogeološka veza između ličkog krškog zaleđa i jadranske strane. Ali iz toga se ne može automatski izvesti zaključak da je zagađenje iz Bilajske 50 već pronašlo takav put.
Za to bi trebalo dokazati hidrogeološku vezu upravo od ove lokacije prema određenom izvoru ili vrulji na obali, a zatim na toj putanji pronaći odgovarajući hemijski trag. Objavljeni nalazi to zasad ne pokazuju.
Zato se danas može reći da Velebit nije sigurnosna brana koja sama po sebi isključuje mogućnost širenja zagađenja prema zapadu. Ne može se, međutim, tvrditi da PFAS iz Gospića već izlazi kod Karlobaga, Jablanca, Starigrada ili na nekoj drugoj tački Jadrana.
Koliko brzo bi se zagađenje moglo kretati?
Ni na to trenutno nema jednostavnog odgovora.
U objavama na društvenim mrežama može se pronaći tvrdnja da zagađena voda u kršu kilometre može preći za nekoliko sati ili nekoliko dana. Takve brzine jesu moguće u pojedinim krškim sistemima, posebno kada voda prolazi razvijenim podzemnim kanalima, ali nije opravdano tu opću osobinu krša pretvoriti u prognozu za Bilajsku 50.
Sami vještaci upozoravaju da je procjena buduće dinamike ograničena zato što se dodatna hemijska analiza temelji na jednom ciklusu uzorkovanja. Za pouzdanu procjenu dugoročnog trenda potrebno je nastaviti monitoring podzemnih voda u različitim hidrološkim uslovima.
Kišni periodi su posebno važni jer mjerenja pokazuju da nivoi podzemnih voda na lokaciji reaguju na oborine. Ako voda prolazi kroz zonu u kojoj se nalazi otpad, povećava se i značaj pitanja šta sa sobom može ponijeti dalje kroz pukotinski sistem.
Šta su zapravo PFAS i zašto ih zovu „vječnim hemikalijama“?
PFAS nije naziv za jednu hemikaliju nego za veliku grupu sintetičkih spojeva koji se decenijama koriste u industriji i različitim proizvodima zbog otpornosti na vodu, masnoću i visoke temperature.
Njihov najveći problem je izuzetna postojanost. Veze ugljika i fluora koje su karakteristične za ove spojeve veoma se teško razgrađuju, zbog čega PFAS mogu dugo ostati u okolišu i kretati se kroz vodu. Zbog te osobine dobili su popularni naziv „vječne hemikalije“.
Nisu svi PFAS spojevi jednako istraženi niti svaki ima isti zdravstveni rizik. Zbog toga nije precizno tvrditi da svaki PFAS automatski izaziva određenu bolest. Međutim, međunarodne zdravstvene institucije godinama upozoravaju na problem dugotrajne izloženosti pojedinim spojevima i njihovu postojanost u okolišu i organizmu.
U slučaju Gospića njihovo otkrivanje je posebno značajno ne zato što samo prisustvo PFAS-a odgovara na sva pitanja o riziku, nego zato što njihov raspored u mjernim bušotinama prati smjer podzemne vode i pojavljuje se nizvodno od zone otpada, dok ga na referentnoj uzvodnoj tački nema iznad granice kvantifikacije.
Priča iz Gospića ipak ima stvarnu vezu s BiH
Najzanimljiviji dio za bosanskohercegovačku javnost počinje više od deset godina prije aktuelne istrage u Hrvatskoj.
Firma Tipos Resurs, koja se pojavljuje u sadašnjem hrvatskom slučaju, bila je uključena i u posao s otpadom koji je 2014. godine završio u Derventi.
Tadašnja Republička ekološka inspekcija utvrdila je da firma „Pramat plast“ iz Dervente nije imala dozvolu za uvoz medicinskog otpada, iako je posjedovala dokumentaciju za prekogranični promet otpada koji nije bio klasifikovan kao opasan. Naloženo je vraćanje spornog otpada u Hrvatsku. Prema tadašnjim navodima hrvatskog Ministarstva zaštite okoliša, koje su prenijeli mediji, preko Tipos Resursa kao posrednika u Derventu je poslano oko 100 tona otpada.
Još jedan podatak zahtijeva pažljivo tumačenje.
Prema evidencijama koje su mediji objavljivali u oktobru 2014. godine, „Pramat plast“ je koristeći istu dokumentaciju te godine u BiH uvezao 23 pošiljke sa ukupno oko 358 tona otpada. Međutim, iz dostupnih podataka nije moguće zaključiti da je svih 358 tona isporučio Tipos Resurs niti da su sve te količine bile medicinski ili opasni otpad.
Ta razlika je važna i danas.
Nismo pronašli pouzdan javno dostupan dokaz za tvrdnju koja se širi društvenim mrežama da istražitelji trenutno sumnjaju kako su „stotine tona“ otpada iz aktuelnog kriminalnog lanca završile na više ilegalnih lokacija širom Bosne i Hercegovine.
Ono što jeste dokazivo je slučaj Dervente iz 2014. i činjenica da se Tipos Resurs više od decenije kasnije pojavljuje među firmama povezanim s velikom istragom nezakonitog upravljanja otpadom u Hrvatskoj. USKOK u aktuelnoj istrazi govori o sumnjama na nabavku, uvoz i nezakonito odlaganje otpada na hrvatskim lokacijama, uz otpad koji je stizao iz Slovenije, Italije i Hrvatske.
To je dovoljno ozbiljna veza da zaslužuje provjeru, ali nije dokaz postojanja novih tajnih deponija u BiH.
Ako bi sumnjivi otpad bio pronađen u BiH, ko je uopće nadležan?
Odgovor na ovo pitanje pokazuje zašto je upravljanje otpadom u Bosni i Hercegovini posebno složeno.
Ne postoji jedna državna institucija koja je nadležna za svaki kamion otpada, svaku deponiju i svaku sanaciju na području cijele BiH. Nadležnost zavisi od toga gdje se otpad nalazi, o kojoj vrsti otpada je riječ, ko ga je proizveo ili uvezao, da li se radi o komunalnom ili opasnom otpadu i da li je prešao administrativnu ili državnu granicu.
Na nivou Bosne i Hercegovine nema državnog ministarstva okoliša koje bi vodilo svakodnevno upravljanje otpadom na cijeloj teritoriji. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH ima prvenstveno koordinacijsku ulogu u pitanjima okoliša, međunarodnim obavezama i usklađivanju propisa, uključujući oblasti povezane s međunarodnim konvencijama.
Kada otpad prelazi državnu granicu, priča zato više nije samo pitanje lokalne deponije. Uključuju se pravila prekograničnog prometa i međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, među kojima je i Bazelska konvencija o kontroli prekograničnog kretanja opasnog otpada i njegovog odlaganja.
Ali kada kamion stigne na određenu lokaciju u BiH, nadležnosti se dalje razdvajaju.
Federacija BiH: Federacija, kantoni i gradovi imaju različite dijelove odgovornosti
U Federaciji BiH oblast otpada nije isključivo federalna.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma ima nadležnosti za dio sistema upravljanja otpadom, posebne kategorije otpada i prekogranični promet. Ministarstvo je, primjerice, u februaru ove godine pojasnilo da upravo ono izdaje dozvole za prekogranični promet otpada u Federaciji BiH.
Istovremeno postoje kantonalne nadležnosti, a komunalni otpad i organizacija njegovog prikupljanja i odvoza spuštaju se i prema gradovima, općinama i komunalnim preduzećima, u skladu s kantonalnim propisima i lokalnim planovima.
Zbog toga bi slučaj, naprimjer, nelegalno istovarenog sumnjivog industrijskog otpada u Tuzlanskom kantonu mogao zahtijevati postupanje više institucija. Lokalni nivo bio bi važan zbog same lokacije i komunalnog nadzora, kantonalni organi zbog okolišnih i inspekcijskih nadležnosti, a federalne institucije kada vrsta otpada ili njegov prekogranični promet ulaze u njihove nadležnosti.
I sama Federalna ministrica okoliša i turizma ranije je, govoreći o problemu deponije Uborak, ukazivala na činjenicu da odgovornost za upravljanje otpadom dijele različiti nivoi vlasti.
Republika Srpska ima vlastiti sistem upravljanja otpadom
Republika Srpska oblast uređuje vlastitim Zakonom o upravljanju otpadom. Entitetsko Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju ima značajnu regulatornu ulogu, dok gradovi i općine imaju obaveze u organizaciji upravljanja komunalnim otpadom na svom području.
Upravo se ta struktura vidjela i u Derventi 2014. godine. Republička ekološka inspekcija utvrdila je da „Pramat plast“ nije imao dozvolu za medicinski otpad, dok je iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS tada potvrđeno da firma nije posjedovala potrebnu dozvolu za uvoz materijala koji se mogao tretirati kao medicinski otpad.
Zato bi i danas sumnjiva pošiljka pronađena u Republici Srpskoj otvorila pitanje entitetskih dozvola i inspekcijskog nadzora, uz dodatne procedure ukoliko je roba stigla preko državne granice.
Brčko distrikt je treći, zaseban sistem
Brčko distrikt nije obuhvaćen ni sistemom Federacije BiH ni sistemom Republike Srpske kada je riječ o njegovim unutrašnjim nadležnostima za otpad.
Distrikt ima vlastiti Zakon o upravljanju otpadom i nadležna odjeljenja koja provode propise na njegovom području. Zakon uređuje aktivnosti i postrojenja u upravljanju otpadom te sigurno odlaganje, dok se posebni propisi odnose i na prekogranični promet.
To praktično znači da BiH ima nekoliko paralelnih regulatornih sistema.
Državni nivo je važan zbog koordinacije i međunarodnih obaveza, Federacija BiH i Republika Srpska imaju vlastite propise i institucije, u Federaciji su značajne ovlasti dodatno podijeljene s deset kantona, gradovi i općine organizuju značajan dio poslova vezanih za komunalni otpad, dok Brčko distrikt ima vlastiti sistem.
Upravo zbog toga bi ozbiljna istraga mogućeg ilegalnog uvoza otpada u BiH morala pratiti mnogo više od jedne evidencije. Trebalo bi povezati dokumentaciju o prekograničnom prometu, dozvole, podatke inspekcija, podatke uvoznika i primaoca, kao i stvarne lokacije na kojima je materijal završio.
Slučaj Dervente iz 2014. pokazuje zašto dokumentacija na papiru nije uvijek dovoljna. Pošiljka deklarisana kroz režim neopasnog otpada na terenu je otvorila pitanje medicinskog otpada za koji uvoznik nije imao odgovarajuću dozvolu.
Tuzla već zna koliko dugo jedan stari ekološki dug može ostati pod zemljom
Za stanovnike Tuzle priča iz Like ima još jednu, mnogo bližu paralelu.
Na prostoru nekadašnjeg Hloralkalnog kompleksa godinama se rješava problem kruksa, opasnog industrijskog otpada iz nekadašnje proizvodnje. U julu 2026. godine Tuzlanski kanton i Federacija BiH osigurali su ukupno milion KM za nastavak njegove sanacije i uklanjanja, po 500.000 KM sa svakog nivoa vlasti.
Prema informacijama Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice TK, ranijim radovima lokacija kruksa je detektovana, a materijal izolovan u nepropusne kade kako bi se spriječio njegov daljnji uticaj na okoliš. Ipak, potpuno rješavanje problema zahtijeva mnogo više novca. Studije su još prije nekoliko godina procjenjivale da je potrebno više od deset miliona KM, a nadležni danas upozoravaju da bi zbog rasta cijena konačan iznos mogao biti i veći.
Gospić i HAK nisu isti slučajevi, nemaju isti otpad niti isto porijeklo problema. Ono što ih povezuje jeste činjenica da materijal koji jednom završi u zemlji može desetljećima ostati i okolišni i finansijski teret.
U Gospiću se upravo sada traži odgovor na pitanje koliko će koštati iskopavanje, razvrstavanje, obrada ili izolacija gotovo 33.000 tona zakopanog otpada. Hrvatska razmatra četiri osnovna pristupa, ostavljanje i izolaciju otpada na lokaciji, iskopavanje i odvoz u inostranstvo, energetsku oporabu u inostranstvu te solidifikaciju. Konačni model najavljen je do kraja septembra.
Tvrdnja s društvenih mreža da će Italija jednostavno morati preuzeti sav zakopani materijal zato što dio otpada potiče iz te zemlje zato nema uporište u trenutno objavljenim odlukama. Hrvatska tek ispituje mogućnosti odvoza i kapacitete u inostranstvu, a gotovo 33.000 tona zakopanog materijala predstavlja zaseban i tehnički složen problem.
Od Gospića do Trgovske gore: Nije isti otpad, ali jeste isto pitanje povjerenja
Za Bosnu i Hercegovinu slučaj iz Like neizbježno se prelama i preko Trgovske gore.
Hrvatski plan uspostavljanja centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na lokaciji Čerkezovac godinama nailazi na protivljenje institucija, lokalnih zajednica i ekoloških organizacija u BiH.
Lokacija se nalazi u neposrednom pograničnom području prema Bosni i Hercegovini, zbog čega BiH pitanje tretira kao potencijalni prekogranični okolišni rizik. Federalno ministarstvo okoliša i turizma također je kroz međunarodne mehanizme pokretalo pitanja u vezi s planiranim skladištenjem radioaktivnog otpada na Čerkezovcu.
Bilo bi pogrešno izjednačiti ta dva slučaja.
Otpad u Gospiću nije radioaktivni otpad, niti nalaz PFAS-a u podzemnim vodama predstavlja dokaz da bi se isto dogodilo na Trgovskoj gori. Ali Gospić otvara pitanje koje je za stanovnike s bosanskohercegovačke strane Une jednako važno kao i tehničke studije, koliko sistem može garantovati da će opasni materijal zaista ostati tamo gdje je predviđeno i koliko brzo institucije mogu reagovati ako se dogodi suprotno.
Posebno kada se zna da je hrvatski USKOK u aktuelnom slučaju opisao sumnje da je otpad godinama dovožen, zakopavan, prekrivan zemljom i šljunkom te praćen dokumentacijom za koju istražitelji sumnjaju da je korištena kako bi se prikrilo stvarno kretanje otpada.
To je političko i društveno pitanje povjerenja, ali odgovor na pitanje stvarnog okolišnog rizika Trgovske gore mora se zasnivati na posebnim stručnim analizama te lokacije, a ne na automatskom preslikavanju Gospića.
Ono što tek treba pratiti možda je važnije od svega što danas znamo
Najvažniji dio priče o Gospiću u narednom periodu neće biti vidljiv na fotografijama gomila otpada.
Bit će u rezultatima novih uzorkovanja.
Vještaci su već utvrdili PFAS u oba nizvodna piezometra i njihov raspored povezali sa smjerom kretanja podzemne vode. Utvrdili su i da postoji visoka vjerovatnoća dalje štete ako otpad ostane bez sanacije. Istovremeno naglašavaju da dosadašnji podaci nisu dovoljni za utvrđivanje dugoročnog trenda i dinamike mogućeg širenja.
Upravo tu počinje odgovor na pitanje iz naslova.
Da bi se znalo gdje sve problem iz Gospića može „isplivati“, potrebno je pratiti podzemne vode kroz različite periode padavina, preciznije utvrditi hidrogeološke pravce i provjeravati da li se isti hemijski trag pojavljuje dalje od neposredne zone odlagališta.
Nauka već zna da vode Like mogu nestati u kršu i pojaviti se na jadranskoj strani te da granice podzemnih slivova nisu jednostavne ni potpuno poznate.
Za sada, međutim, najdalja tačka do koje je trag otpada iz Bilajske 50 javno i stručno potvrđen ostaju podzemne vode nizvodno od samog odlagališta.
Sve iza toga, uključujući Jadransko more, dokazivat će se mjerenjima i istraživnjima. I optužnicama, po svemu sudeći.
