Kada muškarci šute i ne žele razgovarati o onome što ih muči, njihove partnerice često pomisle da nešto nije uredu u vezi.
Međutim, psiholozi objašnjavaju da povlačenje i izbjegavanje razgovora ne moraju značiti gubitak interesa ili emocionalnu udaljenost, već mogu biti način suočavanja sa stresom, umorom i vlastitim osjećajima.
U partnerskim odnosima različiti načini izražavanja emocija nerijetko dovode do nesporazuma. Dok jedna osoba želi odmah razgovarati o problemu, druga može osjećati potrebu da prvo razmisli i provede određeno vrijeme sama. Takve razlike posebno dolaze do izražaja nakon napornog dana ili u periodima povećanog pritiska.
Jedan od razloga zbog kojih pojedini muškarci teško govore o osjećajima povezan je s odgojem i društvenim očekivanjima. Od dječaka se često očekuje da budu snažni, samostalni i da ne pokazuju ranjivost, zbog čega neki ni u odrasloj dobi ne razviju naviku otvorenog razgovora o emocijama.
Porodični terapeut Assael Romanelli, pišući za Psychology Today, objašnjava da društveni obrasci mogu utjecati na način na koji muškarci prepoznaju i izražavaju vlastite osjećaje. Posljedica može biti emocionalna zatvorenost koju partnerica pogrešno tumači kao nezainteresovanost.
Zašto muškarci šute kada su pod stresom?
Za neke muškarce tišina predstavlja priliku da se odmore i prikupe misli. Posebno je to izraženo kod introvertnih osoba kojima nakon intenzivnih društvenih kontakata ili zahtjevnog radnog dana odgovara određeno vrijeme bez razgovora.
Problem nastaje kada partnerica takvo ponašanje doživi kao odbijanje. Iako muškarac možda samo pokušava smanjiti osjećaj preopterećenosti, njegovo povlačenje može stvoriti dodatnu napetost u odnosu.
Još jedan razlog krije se u strahu da će vlastitim brigama opteretiti osobu koju voli. Pojedini muškarci smatraju da moraju biti oslonac porodici i da pokazivanje nesigurnosti može promijeniti način na koji ih partnerica doživljava.
Zbog toga se ponekad odlučuju za kratke odgovore poput „dobro sam“ ili „nije ništa“, čak i kada se suočavaju s ozbiljnim problemima.
Iskustva iz djetinjstva mogu utjecati na ponašanje u braku
Način suočavanja s teškim emocijama često se oblikuje još tokom odrastanja. Osobe koje u djetinjstvu nisu imale podršku za izražavanje tuge, straha ili zabrinutosti mogu i kasnije pribjegavati povlačenju.
Psihoterapeutkinja Kaytee Gillis ukazuje na to da nedostatak emocionalne sigurnosti i podrške tokom djetinjstva može ostaviti dugoročne posljedice. Kod nekih ljudi izolacija postaje naučeni način zaštite od neprijatnih situacija.
Takvi obrasci mogu se prenijeti i na partnerske odnose. Umjesto da otvoreno kažu šta ih zabrinjava, pojedinci pokušavaju sami riješiti problem, što drugoj strani može djelovati kao nedostatak povjerenja.
Šta muškarci žele da njihove partnerice razumiju?
Psiholozi ukazuju i na potrebu pojedinih muškaraca da zaštite partnericu od vlastitih briga. Neki vjeruju da će skrivanjem problema sačuvati mir u porodici, iako takav pristup može proizvesti suprotan efekat.
Psiholog Loren Soeiro objašnjava da muškarci vlastite emocionalne potrebe ponekad doživljavaju kao slabost ili nepotreban teret. Međutim, partnerice njihovu šutnju mogu doživjeti kao isključivanje iz važnog dijela zajedničkog života.
Stručnjaci zato naglašavaju značaj komunikacije koja ne podrazumijeva pritisak da se o svemu razgovara odmah. Nekome je potrebno više vremena da prepozna i objasni šta osjeća, dok je drugoj osobi važno dobiti potvrdu da povlačenje nije znak problema u vezi.
Istovremeno, potreba za tišinom ne bi trebala postati trajno izbjegavanje razgovora. Otvorenost, međusobno razumijevanje i spremnost da se sasluša druga strana pomažu partnerima da lakše prepoznaju razliku između potrebe za odmorom i emocionalnog udaljavanja.

