Na slučaju izvještavanja o slučaju počinjenja krivičnog djela trgovina ljudima, a vezano za iskorištavanje dvije djevojčice rođene 2009. godine u svrhu prostitucije, i privođenja osmorice osumnjičenika, među kojima su i četiri službenika Uprave policije Tuzlanskog kantona, pojedine medijske kuće dozvolile su sebi nedopustivu praksu. Ne susprežući se da traže izvor zarade i čitanost, pogazili su principe profesije, novinarske kodekse o zaštiti i dostojanstvu maloljetnika i maloljetnica. Isto tako, slijedeći znatiželju javnosti, a ne javni interes, nisu zaštitili žrtve, u ovom slučaju djevojčice, od daljeg uznemiravanja, piše Media.ba
Mediji moraju izvještavati o ovom i ovakvim slučajevima, ali moraju poštovati identitet žrtve. Institucije moraju odgovarati na upite novinara i jako je važno da u javnost izlaze s informacijama koje su potpune i ne dozvoljavaju prostor kalkulacijama i senzacionalizmu. Mediji se moraju suzdržati od pravljenja štete, institucije moraju adekvatno reagirati.
Dva dana nakon što je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona stavilo na prijedlog određivanje mjere pritvora za osam osumnjičenih osoba, navodeći im imena, mediji su izvijestili o postupku pridržavajući se uglavnom zvaničnog izvora.
Ni pola dana nije prošlo kako je javnost obaviještena da je Kantonalni sud donio odluku o jednomjesečnom pritvoru.
Isto toliko vremena trebalo je Dnevnom avazu da prenese „šokantnu ispovijest“ djeda zlostavljanih djevojčica, objavi njegove fotografije i javnosti pokaže „ovo je djed“, a „to su te djevojčice“ (link na objavljeni sadržaj, kao ni na originalni izvor, nećemo stavljati iz dužnosti prema zaštiti identiteta, niti je rečeno od interesa javnosti).
Vrlo brzo pridružilo im se i Oslobođenje, bez objavljivanja fotografija, ali prenoseći „Ispovijesti djeda djevojčice iz Tuzle“. Taj tekst preuzimaju brojni portali.
Uslijedila je reakcija Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, iz kojeg poručuju kako su „s ogorčenjem pratili kako su pojedini mediji, politički akteri i građani paušalnim i netačnim tvrdnjama na stub srama stavili djecu koja su smještena u ovoj ustanovi, iako, kako navode, djeca nisu imala nikakav kontakt s optuženima niti s događajima koji su predmet istrage“. Uputili su apel medijima i javnost da se „uzdrže od senzacionalizma i negativnih komentara, jer se time, kako ističu, dodatno nanosi šteta djeci koja su već pretrpjela traume“. Reakciju su prenijeli brojni mediji.
Pridržavati se kodeksa i smjernica
U ovakvim, vrlo osjetljivim slučajevima medijske kuće se trebaju pridržavati Kodeksa Vijeća za štampu i online medije, koji u članu 18. „Zaštita djece i maloljetnika“ nalaže:
U postupanju s djecom i maloljetnicima novinari i urednici su dužni da budu krajnje obazrivi, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta i polazeći od najboljeg interesa djeteta.
Novinari i urednici dužni su da zaštite identitet djeteta u postupcima u kojima je inače isključena javnost.
Novinari i urednici ne smiju direktno ili indirektno identificirati djecu mlađu od 18 godina u slučajevima kada su djeca žrtve, svjedoci ili optuženi u krivičnom postupku.
Isto tako i UNICEF-ova načela za etičko izvještavanje o djeci, u dijelu „Smjernice za izvještavanje o djeci“ navode:
Nemojte dodatno obilježavati niti jedno dijete; izbjegavajte svrstavanje ili opise koji dijete izlažu odmazdi – uključujući dodatnu fizičku ili psihičku patnju, ili doživotno zlostavljanje, diskriminaciju ili odbacivanje od strane njegove lokalne zajednice.
I Udruženje „Novinarke protiv nasilja“ u svojim Smernicama za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama, ističu kako „u medijskom izveštaju, dok je postupak u toku, ne bi trebalo otkrivati identitet preživele / žrtve i članova / članica njene porodice“.
Ne bi trebalo otkrivati identitet preživele/žrtve, kao ni detalje koji bi mogli uputiti na njen identitet, uključujući i fotografije mesta/zgrade/kuće gde se nasilje desilo.
Ne bi trebalo otkrivati identitet članova i članica porodice preživele/žrtve, pogotovo kada je reč o maloletnoj deci.
UN-ova Konvencija o pravima djeteta sadržana je u Aneksu I Dejtonskog mirovnog sporazuma i, kao ostale konvencije koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, ima prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo. Bosna i Hercegovina je i postala potpisnica Fakultativnog protokola o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji iz 2000. godine.
Član 8. Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta navodi da su “države stranke dužne usvojiti odgovarajuće mjere za zaštitu prava i interesa djece žrtava od praksi zabranjenih na temelju ovoga Protokola u svim fazama kaznenog postupka … posebice: štiteći, kako je primjereno, privatnost i identitet djece žrtava i poduzimajući mjere u skladu s unutarnjim zakonodavstvom kako bi se izbjeglo neprimjereno širenje informacija koje mogu dovesti do identificiranja djece žrtava”.
Bosna i Hercegovina je u 2012. godini pristupila i konvencijama Vijeća Evrope i to: Konvenciji Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe, te Konvenciji Vijeća Evrope o kontaktu koji se tiče djece.
