Kapija, nekadašnje mjesto susreta i simbol mladosti, pretvorila se u simbol neizbrisive tuge. Žrtve ovog zločina u prosjeku su imale samo 23 godine. Nekadašnji Dan mladosti za Tuzlu i njene građane zauvijek će nositi značenje dana sjećanja na izgubljene mlade živote i ostati zapisan kao jedan od najtragičnijih trenutaka u historiji ovog grada.
U nastavku donosimo fotografije i ispričane sudbine onih čiji su životi nasilno prekinuti, prenesene od njihovih najbližih članova porodice i prijatelja. Kompletne priče i svjedočanstva o njima možete pročitati u knjizi ” Ubistvo svitanja”
Raif Rahmani imao je 22 godine. Bio je student Rudarsko-geološkog fakulteta i borac Armije RBiH, poznat po hrabrosti i vedrom duhu. Njegova sestra, starija, brižna i nježna, bila mu je oslonac kroz djetinjstvo i ratne godine. Čuvala ga kao dječaka, tješila kad se umorio od života pod granatama i dijelila s njim posljednje trenutke porodične bliskosti. Tog dana, Raif se nije vratio. Njegov osmijeh ostao je urezan u njenim sjećanjima.
Edhem Sarajlić imao je 20 godina. Talentovani muzičar, student i padobranac, član tamburaškog orkestra “Sloboda”. Slavio je diplomu iz Osijeka kad ga je granata zaustavila. Bio je sin pun života, brat oslonac, radost svakog dana. Njegova tambura više ne svira, ali njegova muzika još traje u dušama koje je volio.
Rusmir Ponjavić imao je 20 godina. Svestran i vedar mladić koji je volio sport, prirodu, more i muziku. Svirao je bubnjeve, skijao, smijao se srcem. Bio je voljeni brat, koji je sa strašću iščekivao rođenje sestrića kojem je još za života dao ime – Teo. Nije ga dočekao. Njegov osmijeh do danas čuva bratova sjećanja.
Amir Đapo imao je 20 godina. Bio je pred maturom kao hemijski tehničar-analitičar, zaljubljenik u sport, šah, filmove i engleski jezik. Sanjao je studije, snimao kratke videe s prijateljima, smijao se budućnosti. Tog 25. maja više nije bilo ni njega, ni snova, ni maturskog slavlja.
Samir Mujić imao je 28 godina. Vlasnik kafića i prodavnice, borac, prijatelj, sin i brat. U ratu je čuvao domovinu, a u miru svoj grad. Bio je majčin mjezimac, sestrin oslonac, očev ponos. Tog dana nije stigao ni da zatvori radnju. Samirova stolica u porodičnom dvorištu ostala je prazna.
Fahrudin Ramić imao je 34 godine. Profesor geografije u osnovnoj školi “Pazar”, zaljubljenik u knjige, muziku i odbojku. Svirao je gitaru, čuvao svoju biblioteku u Vlasenici kao najveće blago. Bio je muž i otac, a samo nekoliko dana prije pogibije saznao je da će ponovo postati tata. Svoje drugo dijete nikada nije upoznao.
Azur Jogunčić imao je 21 godinu. Borac, sportista, navijač, odrastao uz majku. Bio je tih, nenametljiv, uvijek spreman da pomogne. O sebi nije pričao. Bio je neotvorena knjiga. Tog dana stajao je među prijateljima, u gomili – a onda je nestao u tišini granate.
Dijana Ninić imala je 20 godina. Studentica matematike i fizike, trenirala rukomet, kovrdžave kose i prodornog pogleda. Bila je djevojka koja je voljela život, učila s lakoćom i voljela se smijati. Tog dana je nosila svesku i olovku – ne znajući da više neće doći kući.
Nedim Hodžić imao je 30 godina. Matematičar, muzičar, ronilac, sanjar. Bio je brat, sin, prijatelj, uvijek spreman pomoći, duhovit i omiljen. Svirao je gitaru, volio dubine, živio punim plućima. Tog dana nije planirao ništa posebno. Samo da prođe, da preživi. Nije uspio.
Endira Borić imala je 36 godina. Majka dvojice dječaka. Radila je više od tri godine u centru Tuzle, zarađivala kako bi sinovima osigurala bolje sutra. Završila daktilografski kurs, zaposlila se u Institutu. Tog dana je stajala ispred Kapije. Nije stigla kući. Njeni dječaci još pamte majčin glas.
Senad Hasanović imao je 26 godina. Student Pedagoške akademije, smjer geografija i historija. Tog dana je otišao da se javi na telefon. Obećao je da će se brzo vratiti. Na povratku je sreo prijatelje, ostao s njima. Kapija ga je zaustavila. Telefonski poziv nikada nije završen.
Elvir Murselović imao je 23 godine. Bio je student, vojnik, roker. Znao je pričati o pjesmama, šalama, životu. Kad je granata pala, pomogao je ranjenim prijateljima. U bolnicu je ušao posljednji. Rekao je da nije hitno. U operacionoj sali više nije bilo vremena. Elvir nije preživio.
Sandro Kalesić imao je dvije godine. Najmlađa žrtva. Bicikl, igračke, izgreban parket i tišina njegove sobe ostali su iza njega. Ubijen je na godišnjicu roditelja. Bio je dijete koje još nije izgovorilo riječ “rat”, a postao je simbol najnepravednijeg zločina.
