U Bosni i Hercegovini ubistvo žene često ne završi samo u sudnici, završi i u komentarima, naslovima i raspravama koje mijenjaju fokus zločina. Medijski naslovi, komentari na društvenim mrežama i javni narativi često oblikuju percepciju zločina između „tragedije“, „porodičnog sukoba“ i traženja krivice u ponašanju žrtve.
U posljednje dvije i po godine javnost je svjedočila nizu brutalnih ubistava žena u BiH, što je dodatno otvorilo pitanje odgovornosti institucija, ali i društva koje nasilje često minimizira.
U augustu 2023. građani BiH su gledali uživo ono što nijedno društvo ne bi smjelo gledati – ubistvo žene. Nizama Hećimović, mlada majka, ubijena je 11. augusta 2023. godine, dok je njen ubica Nermin Sulejmanović prenosio zločin putem društvenih mreža. Osim dokaza brutalnosti, ovaj snimak je postao i ogledalo sistema i društva koje je nasilje godinama ignorisalo dok nije došlo do smrtnog ishoda.
Nizamina smrt trebala je biti prelomna tačka. Umjesto toga, uslijedili su novi slučajevi ubistava žena, među kojima su zločini u Tuzli i Kalesiji. Nakon svakog novog slučaja ponavljala se ista rečenica: „Ne može gore“. A onda bi se pokazalo da može.
U tom procesu važnu ulogu imaju i mediji, posebno kada prenose izjave komšija i poznanika koji ubice opisuju kao „mirne“, „dobre“ ili „uzorne“. Takve formulacije često stvaraju pogrešnu sliku, da je riječ o izolovanom incidentu, a ne o dugotrajnom nasilju koje je okolina mogla primijetiti ili spriječiti. Iskustva iz regiona pokazuju da način izvještavanja o femicidu ima snažan utjecaj na javnu percepciju. Slične rasprave vode se i na Kosovu, gdje su nakon ubistava žena mediji bili suočeni s kritikama zbog načina na koji su predstavljali počinioce i žrtve. Upravo poređenje BiH i Kosova pokazuje da problem nije izolovan, obrasci su slični, odnosno, nasilje se često prikazuje kao porodična tragedija, a pažnja se skreće na privatni život žrtve umjesto na odgovornost nasilnika i institucija.
Međutim, ubrzo nakon prvog šoka, dio društva počeo je osuđivati žrtve. Na društvenim mrežama pojavljivale su se tvrdnje da je „mogla otići ranije“, da je „sama kriva“, da je „trpjela predugo“. Takvi stavovi dodatno obeshrabruju žene da prijave nasilje i stvaraju atmosferu u kojoj se zločin relativizira, a odgovornost prebacuje sa počinioca.
Psihologinja Vahida Djedović upozorava da nasilnici često imaju dva lica, jedno za javnost, drugo za privatni prostor.
„On se uglavnom predstavlja kao veoma prijatan muškarac. Drugi često govore kako je divan, kako imaš divnog muža ili momka, ali iza četiri zida dolazi do potpune dehumanizacije i destabilizacije žene, gdje joj upućuje uvredljive riječi. Zato je važno obratiti pažnju na te uvredljive komentare, na način na koji se muškarac ponaša prema nama, i zaustaviti manipulaciju“, navodi Djedović.
Kada žrtva postane meta osude
Djedović upozorava na obrazac koji se ponavlja nakon gotovo svakog femicida, u javnosti se traži „krivica“ u ponašanju žene, umjesto da se fokus zadrži na počiniocu i odgovornosti institucija.
„Žrtva nikada nije kriva. Odakle nekome pravo da nekome oduzme život? Međutim, sistem treba pooštriti zakon i treba sankcionisati one koji tako komentarišu, jer onaj ko piše takav komentar je spreman isto to uraditi“, ističe Djedović.
U danima nakon ubistva, porodice žrtava suočavaju se i sa načinom na koji se o slučaju govori u javnosti. Medijski naslovi, komentari i širenje neprovjerenih informacija dodatno otežavaju period koji je ionako izuzetno težak.
Nakon ubistva Nizame Hećimović, pojedini korisnici društvenih mreža dijelili su isječke videa u kojem je ubijena, dok su se u komentarima mogli vidjeti i oni koji su tog dana slavili i odobravali zločin.
Iz Federalne uprave policije tada je saopćeno da će svi koji su dijelili snimak i veličali ubistvo biti predmet provjera i eventualnog procesuiranja, međutim, do danas nisu poznati konkretni sudski epilozi niti informacije da je iko pravosnažno procesuiran zbog širenja ili odobravanja snimka ubistva.
Te snimke i gunsne komentare u medijima i na društvenim mrežama su vidjeli i članovi Nizamine porodice i njeni prijatelji. Među njima je i Nerma Šarić, Nizamina prijateljica, koja je nakon 11. augusta 2023. godine predvodila proteste u Gradačcu zbog ovog ubistva.
„Mene lično su najviše zgrozila ona negativna mišljenja koja su mi rečena o žrtvi uživo. S obzirom na traumu koju su prošli građanke i građani Gradačca, meni su takvi komentari izgledali kao jedina njima potrebna rekacija na nezapamćen zločin i banalne okolnosti koje su do tog zločina dovele. U tom je još veća odgovornost medija u poučavanju građanstva o samom pristupu ovoj temi. U suprotnom, mediji ostaju paravan iza kojeg se krije čitav sistem odgovornih za strašne zločine za koje se iskreno nadam da se neće nikome nikada ponoviti“ – kazala je Šarić.
Mediji i narativ: Između odgovornosti i senzacionalizma
U medijskom prostoru zločin se brzo pretvara u „priču“ u kojoj se traži razlog, pa čak i opravdanje, kroz pitanja zašto je žena ostala, zašto nije otišla ili kroz formulacije koje ublažavaju odgovornost počinioca.
Nataša Tadić, dopisnica televizije N1 iz Tuzle i urednica portala Balans, kaže da policija često ne razumije potrebu medija za minimalnom, ali brzom potvrdom informacija, kako bi se spriječilo širenje dezinformacija.
„Ako imate situaciju da je ubica naoružan… ne možete čekati… Samo ako znam da je moj izvor 100 posto siguran u informacije koje mi daje, objavit ću. Ako postoji jedan posto sumnje, neću“, ističe Tadić.
Ona upozorava da spora reakcija institucija ostavlja prostor za senzacionalizam i pogrešne interpretacije, te da novinari ne smiju upadati u zamku „mahalanja“, jer to jača kulturu okrivljavanja žrtve.
Prema njenim riječima, u takvim situacijama ključno je profesionalno i etično izvještavanje.
Upravo zbog toga, Mediacentar je izradio preporuke za izvještavanje o nasilju nad ženama. Selma Zulić Šiljak iz Mediacentra ističe da je potrebno izvještavati analitički i tematski, a ne samo u trenutku kada se zločin dogodi.
„Čekati zvaničnu informaciju, ne nagađati, ne koristiti ‘zbog’ ni ‘ali’ jer za nasilje je uvijek kriv počinitelj. Ne prebacivati krivnju na žrtvu na način na koji to često možemo primijetiti. Nekada se to radi nesvjesno, činjenicom da živimo u patrijarhalnom okruženju, činjenicom i da nesvjesno ponavljamo neke obrasce u govoru a nismo svjesni posljedica koje to imaju po društvo“, navodi Zulić Šiljak.
I dok se u Bosni i Hercegovini raspravlja o odgovornosti sistema i medija, na Kosovu se vodi ista borba, protiv nasilja, ali i protiv narativa koji ga ublažava. BiH i Kosovo dijele sličan društveni kontekst kada je riječ o rodno zasnovanom nasilju i femicidu. Oba društva nose posljedice traumatične prošlosti, prisutnog posttraumatskog stresnog poremećaja u populaciji, ali i duboko ukorijenjenih patrijarhalnih obrazaca koji oblikuju porodične i društvene odnose.
Dodatno, medijski narativi u obje zemlje ponekad doprinose relativizaciji zločina, kroz senzacionalizam ili fokus na „motiv“, umjesto na odgovornost počinioca. U kontekstu snažnog utjecaja regionalnih političkih i društvenih tokova, javni diskurs o nasilju često se prepliće sa širim društvenim tenzijama, što utiče i na način na koji se o femicidu govori i izvještava.
Medijski “drugi metak”: Između senzacionalizma i etike u izveštavanju o femicidu
Najmračnije ogledalo kosovske stvarnosti ostalo je zamrznuto u dvorištu Ginekološke klinike u Prištini, tamo gdje je život trebalo da pobijedi, a gdje je brutalno ugašen. Tridesetpetogodišnja Hamida Magashi bila je u devetom mjesecu trudnoće, na korak od porođaja, kada ju je ispred bolnice sačekao i ubio bivši suprug. Iza ovog čina nije stajao samo nasilnik, već i duboki sistemski ambis: ubica je imao aktivnu sudsku zabranu prilaska, papir koji je Hamidi obećavao sigurnost, a koji se u praksi pokazao bezvrijednim. Njena smrt pod prozorima porodilišta postala je jeziv dokaz da na Kosovu ni najranjivije stanje žene, ni sudska naredba, nisu dovoljna brana pred mecima patrijarhata. Dok su mediji kasnije danima secirali detalje njene sudbine jureći klikove, Hamidina tragedija ostala je da visi kao optužnica protiv države koja dopušta da žene budu ubijene tamo gdje odlaze da donesu novi život.
Dok se Kosovo bori sa alarmantnim porastom rodno zasnovanog nasilja, pitanje koje se postavlja nije samo kako institucije štite žene, već i kako ih mediji tretiraju nakon tragedije. Izjave stručnjaka sa terena ukazuju na to da način izvještavanja često postaje instrument dodatne traume.
Prema zvaničnim podacima policije i izvještajima civilnog društva, na Kosovu je od 2010. godine do danas ubijeno najmanje 58 žena, dok je samo u periodu od 2015. do 2022. godine prijavljeno više od 14.200 slučajeva nasilja u porodici.
Ipak, tragedija se za žrtve i njihove porodice često ne završava samim činom nasilja. Prema istraživanjima organizacija Cohu i AGK, medijsko izvještavanje na Kosovu prečesto se pretvara u „drugi metak“ koji pogađa dostojanstvo žrtve i traumatizira preživjele.
Da izvještavanje o nasilju na Kosovu često nosi cijenu lične bezbjednosti, najbolje ilustrira jeziv primjer iz redakcije portala Kallxo. Nakon što je emitovala prilog o sistemskom zlostavljanju jedne žene, novinarka ove redakcije preko noći je postala lovina u digitalnom podzemlju. Njen privatni broj telefona lansiran je u ozloglašenu Telegram grupu „Albkings“, virtuelni brlog sa desetinama hiljada članova u kojem su se, uz pornografski sadržaj, dijelili kontakti žena kao meta za odstrel.
„Telefon nije prestajao da zvoni. Maltretirali su je i tretirali kao seksualni objekat, uz obrazloženje da su u grupi dobili informaciju da je ona ‘dostupna'“, navodi urednica Jeta Xhara.
Ovaj slučaj ogolio je surovu realnost: na Balkanu se gnjev nasilnika u sekundi seli sa ekrana u privatni prostor novinarke, pretvarajući profesionalni zadatak u borbu za goli integritet.
Suočeni sa direktnim ugrožavanjem svoje koleginice i tromim sistemom, uredništvo BIRN-a i Kallxo-a povuklo je potez koji se rijetko viđa – upotrijebili su svoje najbolje istraživačke vještine ne da napišu tekst, već da odbrane redakciju. Umjesto pasivnog čekanja na policijski izvještaj, sami su infiltrirali digitalne kanale napadača.
„Koristili smo iste metode kojima razotkrivamo korupciju i organizirani kriminal kako bismo identifikovali one koji je zovu i maltretiraju“, objašnjava Xhara.
Tek pod pritiskom konkretnih imena i dokaza koje je dostavila sama redakcija, institucije su pokrenule racije koje su dovele do gašenja grupe. Ova epizoda je dokaz moći medijske solidarnosti, ali i porazna dijagnoza društva u kojem novinari moraju postati istražitelji sopstvenih nesreća da bi natjerali državu da radi svoj posao.
Iako je akcija hapšenja obećavala pravdu, epilog u tužilaštvu pretvorio se u šamar svim žrtvama rodno zasnovanog nasilja. Uprkos jasnim dokazima i priznanju krivice, tužiteljica je odlučila da proces okonča po „skraćenom postupku“, bez da je uopšte intervjuisala žrtve maltretiranja.
„Šokirani smo odlukom da se ovakav digitalni linč vrednuje kaznom od svega 2.000 eura. To je cijena sramote kojom država amnestira nasilnike“, naglašava Xhara.
Ovakva kaznena politika, koja je jeftinija od polovnog automobila, šalje jezivu poruku – nasilje nad ženama u digitalnom prostoru je pristupačno i praktično nekažnjivo. Dok institucije zatvaraju oči pred traumama novinarki, „slučaj Albkings“ ostaje simbol propuštene prilike da se postavi jasna granica između slobode interneta i prava na život bez progona.
Senzacionalizam kao „prodavač“ tragedije
Dok novinarski kodeksi nalažu diskreciju, podaci pokazuju da su portali preplavljeni detaljima koji direktno otkrivaju identitet žrtve prije nego što institucije završe svoj posao. Milica Stojanović, novinarka i PR Sigurne kuće Novo Brdo, ističe da je najveći problem upravo traženje „motiva“ tamo gdje on ne smije postojati.
„Nepotrebno se detaljiše o identitetu žrtve, a fokus se često stavlja na ‘motiv’, čime se praktično opravdava počinitelj. Takvo izvještavanje ponovo traumatizira porodicu i obeshrabruje druge žrtve“, upozorava Stojanović, podsjećajući na zastrašujući primjer iz Gračanice gdje su mediji brutalno prebijanje pokušali da predstave kao „pad niz stepenice“.
Istraživanje OSCE-a i Mreže žena Kosova potvrđuje da se nasilje na Kosovu prečesto tretira kao „izolovan incident“, a ne kao duboki sistemski problem.
Ardita Bala iz Sigurne kuće u Peći naglašava da takav pristup direktno šteti najranjivijima – djeci.
„Nedopustivo je da se u izvještajima otkrivaju adrese i identiteti žrtava. Mediji treba da komuniciraju kaznenu politiku i ukazuju na to koliku štetu nasilje nanosi djeci, a ne da jure klikove preko tuđe nesreće“, jasna je Bala.
Institucionalna (ne)odgovornost i uloga novinara
Najnoviji izvještaj Asocijacije novinara Kosova (AGK) pod naslovom „Kada izvještavanje hrani nasilje“ (2025/2026) ukazuje na to da su žene u medijima često i same žrtve govora mržnje, što dodatno otežava profesionalno izvještavanje.
Digitalni saobraćaj ispred dostojanstva: Zamka klikbejta Iako je u kosovskim medijima primjetan napredak u korištenju terminologije poput „femicida“, profesionalizam i dalje gubi bitku protiv tržišne trke za pažnjom.
Getoarbë Mulliqi, istraživačica i direktorica AGK-a, upozorava da etički kodeksi često ostaju u sjeni ekonomskog pritiska.
„Nivo profesionalizma je mješovit. Dok postoje novinari posvećeni standardima, senzacionalizam ostaje ozbiljna briga. Naslovi se prečesto pišu radi ‘šoka’ i klikova, fokusirajući se na dramatične elemente zločina, dok sistemski uzroci, poput institucionalnih propusta, ostaju neistraženi“, objašnjava Mulliqi.
Društvene mreže kao generatori sekundarne viktimizacije Ključni problem modernog izvještavanja leži u načinu na koji se sadržaj „pakuje“ za digitalne platforme. Prema nalazima AGK-a, dok su sami članci često profesionalni, naslovi na Facebooku i TikToku postaju izvor nove traume.
„Glavna zabrinutost proizilazi iz načina na koji social media timovi distribuiraju sadržaj. Ti naslovi, pisani isključivo kao klikbejt mamci, dovode do misinterpretacija i pokreću lavine nemoderisanih komentara koji direktno doprinose sekundarnoj viktimizaciji“, navodi Mulliqi.
Institucionalna borba za promjenu narativa
AGK pokušava da pasivnu ulogu posmatrača zamijeni proaktivnim mehanizmima, prije svega kroz Mrežu žena novinarki Kosova. Mulliqi naglašava da cilj nije samo reagovati na kršenja, već izgraditi novu medijsku kulturu.
„Preveli smo i distribuirali Član 17. Istanbulske konvencije, koji jasno definiše ulogu medija u sprečavanju nasilja. Naš cilj je da etičko i rodno osjetljivo izvještavanje postane profesionalni standard, a ne izuzetak“, ističe Mulliqi, dodajući da kroz priznanja poput „Women’s Empowerment Award“ pokušavaju da stvore pozitivne podsticaje za novinare koji prioritet daju odgovornosti.
Izvještaj koji je predstavila Getoarbë Mullići ukazuje na to da se rodno zasnovani govor mržnje na internetu još uvijek ne tretira kao ozbiljna forma nasilja, uprkos tome što su mete najčešće žene koje se bave tabu temama.
Zbog „institucionalnog sljepila“ i nedostatka povjerenja u pravosudni sistem, mnoge novinarke biraju da ne prijavljuju prijetnje i diskreditaciju, čime se stvara začarani krug u kojem nasilnici u digitalnom prostoru ostaju nekažnjeni, baš kao što se često dešava i sa nasilnicima u porodici.
Posebno zabrinjavajući nalaz AGK-a jeste da napadi na žene u medijima nisu samo lične uvrede, već smišljeni alat za profesionalni diskredit. Kada novinarke izvještavaju o femicidu ili kršenju ženskih prava, one se suočavaju sa kampanjama koje napadaju njihov moral i integritet na osnovu pola, što je direktan oblik pritiska i diskriminacije.
Ovo stvara atmosferu straha koja može dovesti do autocenzure, čime se direktno ugrožava pravo javnosti da bude informisana o najtežim oblicima kršenja ljudskih prava na Kosovu.
