Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor za genocid, progon, istrebljivanje, ubistva, deportaciju, prisilno premještanje stanovništva, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Iza ovih pravnih kvalifikacija ostale su hiljade mrtvih, desetine hiljada protjeranih i prisilno premještenih ljudi, zatočenički objekti, masovne grobnice, premještanje posmrtnih ostataka radi prikrivanja zločina, uništena naselja i vjerski objekti te višegodišnja kampanja terora nad stanovnicima Sarajeva.
Ovo nije politička ocjena Ratka Mladića niti pokušaj tumačenja njegove uloge u ratu. Riječ je o činjenicama koje su prošle višegodišnji sudski postupak pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, MKSJ, i žalbeni postupak pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove.
Ratko Mladić bio je komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske od maja 1992. godine. Prvostepenom presudom od 22. novembra 2017. proglašen je krivim za deset od 11 tačaka optužnice i osuđen na doživotni zatvor. Žalbeno vijeće je 8. juna 2021. potvrdilo njegove presude za genocid, progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i druga nehumana djela kroz prisilno premještanje, kao zločine protiv čovječnosti, te ubistvo, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca kao kršenja zakona i običaja ratovanja.
Time je presuda postala pravosnažna.
Četiri udružena zločinačka poduhvata
Jedan od ključnih nalaza presude jeste Mladićevo učešće u četiri udružena zločinačka poduhvata.
Prvi je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorija Bosne i Hercegovine na koje su bosanski Srbi polagali pravo. Trajao je od 1992. do 1995. godine.
Drugi se odnosio na Sarajevo. Cilj je bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva kroz kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja.
Treći se odnosio na Srebrenicu i eliminaciju bosanskih Muslimana u Srebrenici u julu 1995. godine.
Četvrti je bio usmjeren na zarobljavanje pripadnika UN-a i njihovo držanje kao talaca kako bi se NATO odvratio od daljih zračnih udara.
Sud je zaključio da je Mladić imao vodeću i značajnu ulogu u ostvarivanju ovih ciljeva.
Genocid u Srebrenici
Najozbiljnija pravna kvalifikacija za koju je Ratko Mladić pravosnažno osuđen jeste genocid u Srebrenici.
Nakon pada srebreničke enklave u julu 1995. godine počelo je razdvajanje bošnjačkih muškaraca i dječaka od žena, djece i starijih. Hiljade muškaraca koji su bili zarobljeni, predali se ili bili odvojeni od svojih porodica držani su na različitim lokacijama prije nego što su odvedeni na mjesta pogubljenja.
Sud je utvrdio da su snage bosanskih Srba u samo nekoliko dana sistematski ubile nekoliko hiljada bosanskih Muslimana.
Ubistva nisu bila jedan izolovani događaj. Presuda dokumentuje niz lokacija na kojima su izvršena masovna pogubljenja.
Među njima su područje rijeke Jadar, dolina Cerske, skladište u Kravici, Orahovac, Petkovci, Kozluk, Vojna ekonomija Branjevo i Dom kulture u Pilici.
Oko 1.000 ljudi ubijeno u Kravici
Jedno od najvećih pojedinačnih pogubljenja dogodilo se u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici 13. jula 1995. godine.
U objektu je bilo zatočeno približno 1.000 bošnjačkih muškaraca.
Sud je utvrdio njihovo masovno ubijanje.
Kravica je važna i zbog onoga što se dogodilo poslije. Tijela žrtava bila su zakopana u masovne grobnice, a kasnije su posmrtni ostaci premještani u okviru operacije prikrivanja zločina.
Masovna ubistva u Orahovcu, Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici
Pogubljenja su nastavljena na području Zvornika.
Zarobljenici su držani u školama i drugim objektima, a potom odvođeni na lokacije na kojima su ubijani.
U Orahovcu je ubijen veliki broj zatočenih muškaraca. Pogubljenja su izvršena i kod brane u Petkovcima.
U Kozluku je ubijena još jedna velika grupa zarobljenika.
Na Vojnoj ekonomiji Branjevo 16. jula ubijeno je približno 1.000 do 1.200 bošnjačkih muškaraca.
Istog dana izvršeno je masovno ubistvo u Domu kulture u Pilici, gdje je ubijeno oko 500 ljudi.
Srebrenički zločin zbog toga se ne može svesti na jednu lokaciju ili jedan događaj. Bio je to niz organizovanih zatočenja, transporta i pogubljenja na širem području.
Oko 25.000 žena, djece i starijih prisilno uklonjeno
Istovremeno sa odvajanjem muškaraca odvijalo se prisilno uklanjanje stanovništva iz Srebrenice.
Sud je utvrdio da je približno 25.000 bosanskih Muslimana, uglavnom žena, djece i starijih, autobusima odvezeno iz područja enklave.
Operacija je trajala od 12. do 14. jula 1995. godine.
Muškarci su odvajani od porodica, uključujući veoma mlade i starije osobe.
Prisilno uklanjanje stanovništva bilo je sastavni dio srebreničkog udruženog zločinačkog poduhvata.
Masovne grobnice nisu bile kraj zločina
Jedan od posebno značajnih nalaza srebreničkih predmeta odnosi se na ono što je učinjeno sa tijelima žrtava.
Nakon masovnih pogubljenja žrtve su zakopavane u primarne masovne grobnice.
Međutim, kada je postalo jasno da bi grobnice mogle biti otkrivene, uslijedila je velika operacija njihovog ponovnog otvaranja.
Masovne grobnice su prekopavane.
Posmrtni ostaci su vađeni.
Tijela i dijelovi tijela prevoženi su na druge lokacije i ponovo zakopavani u sekundarne grobnice.
Cilj je bio prikriti dokaze o masovnim ubistvima.
Forenzičari su kasnije povezivali primarne i sekundarne grobnice analizom DNK, tla, tekstila i drugih materijalnih dokaza.
Zbog takvog premještanja dogodilo se da posmrtni ostaci iste osobe budu pronađeni u različitim masovnim grobnicama.
Pet velikih primarnih sistema grobnica
Sudski nalazi o Srebrenici dokumentuju prekopavanje velikih primarnih grobnica povezanih sa lokacijama Petkovci, Orahovac, Branjevo, Kozluk i Glogova.
Posmrtni ostaci iz tih grobnica premještani su na više sekundarnih lokacija.
Tijela žrtava iz Kravice, primjerice, bila su povezana sa primarnim grobnicama u Glogovi, a potom sa sekundarnim grobnicama na području Zelenog Jadra.
Posmrtni ostaci iz drugih primarnih grobnica povezani su sa sekundarnim lokacijama na području Čančarskog puta, Hodžića i drugih mjesta.
Zbog toga nije ispravno govoriti samo o pet masovnih grobnica. Pet se odnosi na velike primarne sisteme grobnica obuhvaćene operacijom premještanja, dok je sekundarnih lokacija bilo znatno više.
Prekopavanje grobnica i premještanje tijela predstavljalo je organizovani pokušaj skrivanja razmjera zločina.
Zločini nisu počeli u Srebrenici
Pravosnažna presuda Ratku Mladiću ne odnosi se samo na Srebrenicu.
Sud je utvrdio postojanje šireg udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo.
U općinama širom Bosne i Hercegovine počinjeni su zločini nad nesrpskim stanovništvom.
Ljudi su ubijani, nezakonito zatvarani, zlostavljani, protjerivani i prisilno premještani. Njihove kuće i druga imovina uništavani su, kao i vjerski i kulturni objekti.
Sud je deportaciju i prisilno premještanje kao zločine protiv čovječnosti utvrdio u Banjaluci, Bijeljini, Foči, Ilidži, Ključu, Kotor Varoši, Novom Gradu, Palama, Prijedoru, Rogatici, Sanskom Mostu, Sokocu i Vlasenici.
Prijedor, Omarska, Keraterm i Trnopolje
Posebno mjesto u presudi zauzimaju događaji na području Prijedora.
Nakon što su bosanski Srbi zauzeli vlast u Prijedoru veliki broj Bošnjaka i Hrvata bio je zatvoren u zatočeničkim objektima, među kojima su najpoznatiji Omarska, Keraterm i Trnopolje.
Sud je utvrdio izrazito teške uslove zatočenja, ubistva, premlaćivanja i druga zlostavljanja zatočenika.
Jedan od najtežih pojedinačnih događaja dogodio se u Keratermu.
Sud je utvrdio da je tokom masovnog ubistva u jednoj prostoriji Keraterma ubijeno između približno 190 i 220 zatočenika.
Zločini na području Prijedora obuhvatali su i napade na sela, ubistva stanovništva, zatočenja i prisilno uklanjanje nesrpskog stanovništva.
Tomašica, masovna grobnica kod Prijedora
Razmjere zločina na području Prijedora dodatno su potvrđene otkrivanjem masovne grobnice Tomašica.
Grobnica je pronađena 2013. godine, dok je suđenje Mladiću još trajalo. Značaj novih dokaza bio je takav da je Pretresno vijeće dozvolilo Tužilaštvu ponovno otvaranje dokaznog postupka kako bi dokazi iz Tomašice bili izvedeni pred sudom.
Forenzički materijal koji je Tužilaštvo predstavilo povezivao je pronađene žrtve sa zločinima obuhvaćenim Mladićevim predmetom.
Tomašica je tako postala dio dokaznog materijala na osnovu kojeg je Sud razmatrao organizovanu i široko rasprostranjenu prirodu ubistava na području Prijedora.
Zatočenički objekti kao dio progona
Prijedor nije bio jedino mjesto zatočenja.
Presuda dokumentuje zatočavanje Bošnjaka i Hrvata u različitim općinama.
Sud je utvrdio da su mnogi ljudi držani bez zakonitog razloga u izrazito lošim uslovima, izloženi premlaćivanjima, ponižavanju, nehumanom postupanju i drugim oblicima nasilja.
Neki zatočenici su ubijeni.
Sud je zaključio da su brojna zatočenja i zlostavljanja počinjena zbog političke, rasne ili vjerske pripadnosti žrtava i predstavljala su dio progona.
Progon Bošnjaka i Hrvata
Progon je jedna od tačaka za koju je Mladić pravosnažno osuđen kao za zločin protiv čovječnosti.
U ovom predmetu progon nije predstavljao jednu radnju.
Obuhvatao je kombinaciju ubistava, nezakonitog zatočenja, okrutnog i nehumanog postupanja, prisilnog premještanja, deportacija te uništavanja privatne imovine i vjerskih objekata.
Sud je zaključio da su žrtve bile izložene tim djelima zbog svoje političke, rasne ili vjerske pripadnosti.
Uništavane su džamije, katoličke crkve i druga imovina
Sudski nalazi dokumentuju i namjerno uništavanje vjerskih i kulturnih objekata te privatne i javne imovine.
U presudi su opisani napadi na muslimanske vjerske objekte u više općina, kao i uništavanje ili oštećivanje katoličkih objekata.
Na području Ključa, između ostalog, dokumentovano je uništavanje ili oštećivanje muslimanskih sakralnih objekata u Pudin Hanu, Velagićima, Biljanima, Krasuljama i drugim mjestima.
Na području Kotor Varoši presuda dokumentuje napade na džamije u Hanifićima, Hrvaćanima, Večićima, Vrbanjcima i Šipragama, kao i napade na katoličke vjerske objekte.
Sarajevo, gotovo tri i po godine terora nad civilima
Drugi zaseban udruženi zločinački poduhvat odnosio se na Sarajevo.
Trajao je od maja 1992. do novembra 1995. godine.
Sud je utvrdio kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva.
Civili su stradavali dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.
Presuda obuhvata niz pojedinačnih incidenata snajperskog djelovanja i granatiranja, ali oni nisu tretirani kao izolovani događaji. Sud ih je posmatrao kao dio dugotrajne kampanje usmjerene protiv civilnog stanovništva.
Ratko Mladić je zbog toga pravosnažno osuđen za terorisanje, protivpravne napade na civile i ubistva.
Markale
Među događajima koje je Sud razmatrao bili su napadi na sarajevsku pijacu Markale.
Granatiranje Markala 5. februara 1994. godine usmrtilo je 68 ljudi, dok je više od 140 osoba ranjeno.
Drugi napad na područje Markala dogodio se 28. avgusta 1995. godine, kada su ponovo ubijeni i ranjeni brojni civili.
Sud je, nakon razmatranja dokaza o pravcu i porijeklu projektila i drugih dokaza, prihvatio odgovornost snaga Sarajevsko romanijskog korpusa VRS za incidente obuhvaćene presudom.
Markale su samo dio mnogo šire kampanje koju je Sud utvrdio.
Snajperski napadi na civile
Presuda dokumentuje i snajperske incidente u kojima su gađani civili.
Žrtve su bile osobe koje nisu neposredno učestvovale u borbama.
Sud je na osnovu obrazaca napada, lokacija, ponašanja žrtava i drugih dokaza zaključio da je postojala namjera terorisanja civilnog stanovništva.
Zbog toga Mladićeva odgovornost za Sarajevo nije zasnovana samo na pojedinačnim granatama ili snajperskim hicima nego na njegovom doprinosu zajedničkom cilju kampanje terora.
Uzimanje pripadnika UN-a za taoce
Krajem maja 1995. godine, nakon NATO zračnih udara, snage bosanskih Srba zarobile su pripadnike UNPROFOR-a i vojne posmatrače UN-a.
Sud je utvrdio da su pripadnici UN-a zatočeni i držani na različitim lokacijama, uključujući mjesta od vojnog značaja.
