Dok svijet razvija umjetnu inteligenciju, šalje letjelice u svemir i pomjera granice medicine, u Bosni i Hercegovini održava se takmičenje u brzini rendanja kupusa.
I ne, ovo nije šala. U Gornjem Crnjelovu kod Bijeljine jučer je održana treća Kupusijada, manifestacija koja njeguje tradiciju, okuplja ljude i pokazuje koliko nam je ponekad malo potrebno za dobro raspoloženje.
Na programu su bila takmičenja u brzini rendanja kupusa, izboru najteže glavice, njenom ukrašavanju i pripremanju jela od kupusa. Za najbolje su predviđene nagrade u obliku zlatnog, srebrnog i bronzanog lonca. Prikupljeni novac od ulaznica namijenjen je školama u Donjem i Gornjem Crnjelovu.
I upravo tu prestaje svaka mogućnost da se našalimo. Ljudi su se okupili, družili, sačuvali dio tradicije i pritom odlučili pomoći lokalnim školama. Uradili su nešto konkretno, što je u Bosni i Hercegovini već dovoljno da zasluži poštovanje, posebno kada uzmemo u obzir važnost Semberije za cijeli Balkan.
Ali ako na trenutak sklonimo pogled s rendeta i glavica kupusa, otvara se jedno mnogo ozbiljnije pitanje. Jesmo li kao društvo toliko navikli na skromna očekivanja da smo prestali tražiti nešto više?
Kupus nije problem, problem je što nam je napredak postao sporedna tema
Negdje u svijetu mladi ljudi razvijaju robote koji obavljaju složene operacije. Naučnici rade na novim terapijama za teške bolesti, inženjeri razvijaju tehnologije koje mijenjaju industriju, a države ulažu milijarde u obrazovanje, istraživanje i inovacije.
Kod nas se, istovremeno, još uvijek raspravlja o osnovnim stvarima koje bi odavno trebale biti riješene. Hoće li biti vode, hoće li raditi grijanje, kada će se popraviti cesta, hoće li mladi pronaći posao i koliko će još čekati termin kod ljekara.
Naravno, bilo bi nepravedno tvrditi da u Bosni i Hercegovini nema znanja, uspješnih ljudi i inovacija. Ima ih. Samo što njihovi uspjesi često dobiju manje pažnje od političkih prepucavanja, dok mnogi svoju priliku za razvoj pronalaze daleko od zemlje u kojoj su odrasli.
Zato nije problem što se u Bijeljini ljudi takmiče u rendanju kupusa. Problem je što nam država mnogo češće ponudi razlog za slavlje zbog neke sitnice nego zbog velikog zajedničkog uspjeha.
Koliko nam je zapravo malo potrebno za sreću?
Možda je najtužnije, ali i najljepše u cijeloj priči, upravo to što je ljudima za nekoliko sati dobrog raspoloženja potrebno tako malo. Malo druženja, domaća hrana, muzika, nekoliko takmičara i poneki lonac za pobjednika.
U tome nema ničega lošeg. Naprotiv, sposobnost da se radujemo jednostavnim stvarima vrijednost je koju ne treba izgubiti.
Ali postoji razlika između toga da nam je malo potrebno za sreću i toga da smo pristali da nam malo bude dovoljno za život.
Jer nije isto biti sretan zbog tanjira toplog kupusa i biti zadovoljan državom u kojoj su kvalitetno obrazovanje, pristojne plate, funkcionalno zdravstvo i uređene institucije za mnoge građane još uvijek nedostižna očekivanja.
Ne moramo svi graditi rakete niti razvijati umjetnu inteligenciju. Ali bismo barem mogli imati ambiciju da naša djeca žive u zemlji u kojoj će imati priliku da to rade, ako požele.
Možda bi najveći uspjeh Bosne i Hercegovine bio da jednog dana na istoj stranici vijesti čitamo o novom naučnom otkriću domaćih istraživača i o ljudima koji se u Semberiji takmiče u rendanju kupusa.
Da imamo i napredak i tradiciju, i velike ciljeve i male radosti.
Jer kupus se može narendati za nekoliko minuta. Za ozbiljnu državu, izgleda, trebaju nam decenije. A mi još uvijek tražimo ko će uzeti rende u ruke.

