Ljubav u Sarajevu donosi priču o ranjivosti, ogoljavanju i svim oblicima ljubavi u gradu gdje se istina ne skriva, nego otkriva sloj po sloj u novoj priči iz serijala Ženske priče iz vozova.
Ljubav u Sarajevu stiže polako, kao prvi snijeg koji se najavljuje u tišini, ali ga osjetiš u kostima. U vozu koji ulazi u grad Putnica gleda svoj odraz na prozoru i zna da je pred njom mjesec istine, mjesec u kojem se skida sve što je godinama skrivala. Sarajevo je grad koji prihvata sve vrste ljubavi, ali i sve njihove pukotine. I zato je ljubav u Sarajevu najpreciznija riječ koju možemo izabrati, jer ovdje ljubav uvijek dolazi u slojevima.
Sarajevo, grad koji te voli onakvu kakva jesi
Zima se spušta niz Trebević kao lagani zagrljaj. Oštra, jaka, intenzivna kao da grad pokušava reći da istina ne boli kada joj se priđe nježno. Putnica izlazi iz voza i osjeti miris dima i mokrog lišća. Sarajevo joj ne traži objašnjenja jer u ovom gradu niko ne mora glumiti hladnoću da bi bio jak. Ovdje je ranjivost vrsta hrabrosti.
Na Baščaršiji, dok golubovi podižu svoja krila u istom ritmu kojim tramvaj škripi niz ulicu, čuje se instrumental „Ah što ćemo ljubav kriti“. Bez riječi, samo melodija, tačno onakva kakva Sarajevu pripada – pomalo tužna, pomalo nježna, pomalo prkosna. Melodija koja liči na Sarajevo, grad u kojem je ćejf važniji od brzine, merhamet stariji od svakog zakona, a pogled iskreniji od riječi.
Ljubav u Sarajevu i sve njene forme
Sarajevo je puno ljubavi koje žive jedna pored druge kao komšije u uskim strmim ulicama starih mahala, skrivenih iza kapija i zidova, isprepletenih u neraskidive niti života.
Tu je bezuvjetna ljubav, ona koja se osjeti kada ti nana na Baščaršiji kaže: „Hajde, sjedi, odmori.“
Tu je prijateljska ljubav, ona koja se prepoznaje u dugom zagrljaju na tramvajskoj stanici, zagrljaju koji traje duže nego što si planirala.
Tu je platonska ljubav, koja se javi iznenada, u kratkom pogledu koji ništa ne obećava, ali zagrije. I srce i dušu i tijelo. Od koje pocrveniš, od koje se osjetiš živom.
Tu je vječna ljubav, ona koja ostane čak i kada ljudi odu, jer Sarajevo pamti i onda kad ti ne pamtiš sebe.
I tu je ljubav prema sebi, ona najtiša i najtvrdoglavija, ljubav koju Putnica uči da ne skriva.
Sarajevo ljubavi ne dijeli, ono ih slaže kao slojeve kadifa – nježno, toplo i strpljivo.
Još o ljubavima koje Sarajevo čuva
Sarajevo je grad u kojem ljubav nikada nije jedna priča, nego čitava zbirka njihovih verzija, vezanih kao tanka crvena nit. Putnica to osjeti dok hoda uskim ulicama, gdje se na svakom uglu čuva neka emocija koju je neko davno izgovorio, pa ostavio gradu da je pamti umjesto njega. Ljubav koja je tek počela, stidljiva i topla, ona koja treperi u pogledu dvoje mladih koji dijele toplo pecivo i jednu tajnu.
U susret joj stiže i ljubav koja se vratila, nakon godina ćutanja, kao da Sarajevo zna spojiti ono što je život razdvojio.
Susrela je i ljubav koja boli, onu iznenadnu i tihu, koja te podsjeti da si živa pa čak i kad si se zaklela da više nećeš biti ranjiva.
Tu negdje je i ljubav koja je bila velika, pa se smanjila, ali nikada nije nestala — živi u onoj ulici kojom izbjegavaš proći.
Prati je i ljubav koja nije imala vremena da postane, ali je ostala kao mogućnost, kao toplina koja se javi u grudima kad vidiš tuđe ruke kako se dodiruju.
I ona koja te čeka, ona koja nije nužno romantična, možda je prijateljska, možda je otporna kao sarajevski humor, možda je nježna kao jutarnji ezan ili zvona katedrale.
I uvijek je tu ljubav prema sebi, koja se ne rađa odjednom. Ona nastaje iz svakog malog trenutka u kojem prestaneš da se osuđuješ, iz svakog daha u kojem sebi kažeš: „I ovo sam ja, baš ovakva.“
Sarajevo sve te ljubavi ne razdvaja. Sarajevo ih čuva. Kao da svaka od njih ima svoje mjesto za stolom, svoje sjedište u tramvaju, svoju klupu pored Miljacke.
U ovom gradu ljubav nije nešto što moraš zaslužiti ona je nešto što ti pripada samim tim što postojiš.
Putnica stoji na mostu i shvata: ne postoje male i velike ljubavi.Postoje samo one koje si priznala i one koje još uvijek čekaš da izgovoriš.
I Sarajevo, kao nijedan drugi grad, ima strpljenja da sačeke, sve.
Orasi, čokolada i istina koja ne bježi
Putnica ulazi u malu slastičarnu u zavučenoj uličici, onu u kojoj vrijeme teče sporije. Na stolu je šoljica guste tople čokolade i tanjir sa domaćim orasima. Mirišu na zimu, na kuću, na toplinu koja pripada samo ovom gradu. Kada umiješa orahe u čokoladu, osjeti kako se nešto u njoj otapa.
To nisu samo okusi. To je ona istina koju je mjesecima potiskivala, ona tiha rečenica koju nije imala snage da izgovori. Ljubav koju je izgubila. Ljubav koju i dalje traži. Sarajevo joj tu istinu ne uzima kao teret, nego kao dio puta.
Sjeti se knjige Ljubav i smrt na Baliju, one u kojoj ranjivost nije prikazana kao slabost, nego kao jedini način da čovjek opet bude svoj. Putnica sada razumije tu lekciju. U Sarajevu se ne bježi od osjećanja. Ovdje se ona nose kao šal, najmekaniji, najtopliji, veliki šal koji čuva od zime, od vjetra, šal koji grli.
Ranjivost kao najtiša pobjeda
Kod Sebilja golubovi se iznenada podignu, a njihova krila naprave talas koji kratko prostruji i kroz nju. Putnica gleda svjetlost koja se preliva preko mokrog kamena. Grad joj šapuće istinu koju je dugo ignorisala: „Sve što kriješ ionako te nađe.“
I baš tu, u toj tišini koja ne traži opravdanje, Putnica shvata nešto jednostavno: ljubav u Sarajevu ne traži da bude skrivena. Ovdje ljubav nosi svoje lice bez šminke. Ovdje ljubav ima svoje greške, svoju toplinu, svoje mane. I svejedno vrijedi.
U vagonu gdje više ništa ne skrivamo
Kad se grad umiri pod prvim pahuljama, Putnica ulazi u voz koji će je ponijeti dalje. Staklo je hladno, a u njegovoj refleksiji vidi sebe, ne onu kakvu je pokušavala biti, nego onu kakva jeste.
U vagonu gdje ništa ne krijemo, ljubav u Sarajevu ostaje s njom. U prstima koji još mirišu na orahe, u dahu što zamagljuje prozor, u tihoj melodiji koja je prati. Sarajevo joj nije oduzelo masku. Dalo joj je hrabrost da je sama spusti.
I zato zna, sve vrste ljubavi počinju u ovom gradu. I nijedna od njih više ne mora biti skrivena.
Sedma priča serijala Putnice: Kako se prijaviti na newsletter
Ovo je šesta priča iz serijala Putnice – Ženske priče iz vozova. Ako želite da uz svaku priču dobijete i male bonuse i pristup ekskluzivnom sadržaju koje ne objavljujemo javno, , možete se pretplatiti na newsletter. Prijava je jednostavna. Odaberite opciju newsletter, upišite vašu mail adresu, odaberite opciju podcast i kliknite send. Ili još jednom pretplatite se klikom OVDJE.
Prijava na newsletter (sasvim besplatna) donosi vam pristup našim ekskluzivnim sadržajima iz serijala „Ženske priče iz vozova“ i alate kako da ponovo zavolite sebe. Bez obzira gdje ste.
Pretplatnice dobijaju inspiraciju, mir i trenutke koje čuvamo samo za njih.
Napravite korak prema sebi, inspiracija stiže u inbox.
Podsjećamo, prošlomjesečna priča vodila na je u Istanbul, a sve ranije priče iz ovog serijala potražite u rubrici Magazin.
Istanbul grad kojem se vraćamo: U vagonu gdje tugujemo bez tuge
U vagonu gdje se vraćamo sebi – Toskana, Firenca i Siena u bojama renesanse
U vagonu gdje žena odlazi: Putnice stižu na Siciliju
U vagonu gdje tijelo govori: Treća priča serijala Putnice vodi nas na Ligurijsku obalu
