Nakon svakog slučaja nasilja ili ubistva u javnosti se često postavlja pitanje ko je zapravo nadležan i ko je mogao reagovati ranije? Građani najčešće odgovornost automatski usmjeravaju prema policiji, međutim sistem funkcioniše kroz više institucija koje imaju različite nadležnosti.
Policija zapravo postupa po prijavi, prikuplja informacije, uzima izjave, evidentira prijetnje i obavještava nadležno tužilaštvo. U hitnim situacijama može privremeno lišiti osobu slobode, izreći određene mjere iz svoje nadležnosti i podnijeti izvještaj o počinjenom krivičnom djelu.
Međutim, odluke o krivičnom gonjenju, određivanju pritvora, provođenju istrage i mnogim zaštitnim mjerama donosi tužilac, odnosno nadležno tužilaštvo. Tužilaštvo rukovodi istragom i daje naloge policiji o tome koje radnje će poduzimati.
Kada je riječ o prijetnjama koje je neka osoba ranije prijavljivala, važno je razumjeti da policija ne može samostalno donositi sve odluke niti određivati kazne ili pritvor bez tužilaštva i suda. Upravo zato odgovornost u ovakvim slučajevima često uključuje više institucija: policiju, tužilaštvo, sudove, ali i centre za socijalni rad kada postoje elementi porodičnog nasilja ili ugroženosti djece.
To, naravno, ne znači da policija nema odgovornost za svoje postupanje. Ukoliko nije reagovala po prijavi, nije postupila po zakonu ili je propustila poduzeti hitne mjere iz svoje nadležnosti, i njen rad može biti predmet provjera. Ipak, važno je razlikovati ko prikuplja informacije na terenu, a ko donosi pravosudne odluke.
Stručnjaci godinama upozoravaju da je problem često u sporosti sistema, lošoj koordinaciji institucija i činjenici da prijetnje i nasilje nerijetko ne budu shvaćeni dovoljno ozbiljno dok ne dođe do tragedije.
