U vrijeme kada su se vijesti prenosile na trafici, u pekari ili pored puta a radost dolazila iz male stvari, živjeli smo sporije ali možda i ljepše. Nije to bilo tako davno. Malo prije interneta…
Nije bilo Wi-Fi-ja, nije bilo Instagrama, ni “breaking news-a” svakih 10 minuta. Pa ipak, nismo bili izgubljeni. Bili smo djeca koja su se igrala napolju do mraka, odrasli koji su znali imena svih komšija, i ljudi koji su znali uživati u tišini.
Sjećate li se?
Sjećate li se mirisa subotnjeg jutra? Taj prvi zvuk vode i kafe koja ključa u šerpi ili džezvi, pa miris pogače iz rerne, uz šuštanje novina koje su stizale iz trafike, bile su dovoljni da znamo da je vikend.
Bilo je to vrijeme kada su kuće mirisale na supu, domove grijale “bijeli šporeti” a srca razgovori.
Djeca su se igrala napolju, pod prozorima i ispred zgrada. Igrali smo klikere, lastiš, “žmire”, “trule kobile”, “između dvije vatre”, školice, pravili kućice od deka, a jedini “ekran” bio je prozor iz kojeg nas je mama zvala: “Ulazi, mrak je pao!”. Neko je imao i TV, pa bismo prije večernjeg dnevnika dok nas majka suši poslije kupanja pogledali crtić prije spavanja.
Zadaće su se pisale na kuhinjskom stolu, a dječije emisije su bile kratke, ali su nas čekale s pjesmom i pričom. Danas imamo stotine kanala, ali rijetko ko gleda zajedno.
Telefoni su zvonili glasno, s jednim tonom, bez melodija. Imali su brojčanik koji se okretao, a kad bi zazvonilo, svi bi zastali – ko li zove? Poruke se nisu slale na WhatsApp, nego su se ostavljale rukom, na papiriću pod frižiderom: “Ručak ti je u špretu. Doći ću kasnije. Voli te mama.” To su bile poruke s dušom, mirisale su na dom i sigurnost.
Svaka kuća imala je svoj radio, a najčešće se slušala lokalna radio stanica koja je puštala domaće ili strane hitove. Mnogi od nas, baš na njima prvi put su čuli pjesme i melodiju koja je oblikovala našu današnjicu, bio to jazz, rap, rock ili neko od poznatih izvođača poput Elvisa Presleya, Michaela Jacksona, Tine Turner, Eminema i sl.
Roditelji su više pričali – i međusobno i s djecom. Odluke su se donosile za stolom, uz tanjir supe i krišku hljeba. Nije bilo psihologa na internetu, ali jeste bake koja je znala reći: “Sine, sve će to proći, samo nek je zdravlja”.
Djeca su više slušala, ne zato što su se bojala, nego zato što su osjećala poštovanje. Bilo je jasno šta se smije, a šta ne – i znalo se granicu.
“Malo se imalo, a još manje trošilo”
Kupovalo se rjeđe, nosilo duže. Cipele su se čuvale, popravljale, a ne bacale na prve ogrebotine. U školi su se knjige prenosile od starije braće, pa do mlađih komšija. I sve je nekako trajalo duže. I vrijedilo više. Rođendani su se slavili skromno, torta, sok, keksi, a radost je bila u društvu, a ne u poklonima.
Vijesti su se prenosile šapatom. Neko bi na trafici čuo da se nešto desilo, pa prenio dalje. Nije bilo panike, ni panik-dugmeta u džepu. Ratovi, smrti, bolesti, sve se dočekivalo s tugom, ali i s dostojanstvom. Bez fotografija, bez viralnih snimaka, bez komentara nepoznatih ljudi. Tugovalo se tiho, ali zajedno.
I kad se osvrnemo, nije da nismo imali problema.
Bilo je i neimaštine, i tuge. Ali se i tada nekako nalazilo snage. Možda jer smo više bili uz jedni druge, a manje u svojim telefonima. Možda jer smo znali vrijednost tišine. I jer se znalo da kad dođe nedjelja, svi smo kod kuće. Internet nas nije tako spojio.
Danas imamo sve, a često nemamo vremena ni za kafu u miru. Zaboravili smo da sjedenje na klupi pred zgradom može izliječiti dan. Da osmijeh komšije vrijedi više od stotine lajkova. Da djetinjstvo nije u igricama, nego u blatu, ogrebotinama i smijehu koji se čuje iz dvorišta.
Možda je vrijeme da se nečega i prisjetimo. Da “povučemo ručnu”, makar na tren. Da se sjetimo mirisa pogače, zvuka radija, ruku koje pišu poruke umjesto da kuckaju po ekranu.
Jer možda smo izgubili nešto što nismo ni primijetili, mir života bez stalne buke. Vrijeme kad se živjelo, a ne samo preživljavalo. I možda je vrijeme da nešto od toga vratimo.
Ispraćaj hadžija: Mirzeta i Munib Redžić iz Lukavca zajedno na hadžu: “To je nešto što duša osjeti”
Dječiji dodatak raste, korisnika sve više: U planu podrška za svu djecu
