Autor izvornog teksta:
Zajednički napadi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran tokom proteklog vikenda ponovo su rasplamsali rat na Bliskom istoku, a u sukobima je, prema navodima, poginuo i vrhovni vođa Irana. Teheran je uzvratio lansiranjem velikog broja balističkih projektila i dronova, koji su bili usmjereni ne samo prema Izraelu nego i prema državama Perzijskog zaljeva.
Iran je, prema dostupnim informacijama, ispalio stotine projektila i bespilotnih letjelica prema ciljevima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Omanu, Bahreinu, Kuvajtu i Kataru. Napadi su doveli do privremenog prizemljenja avionskog saobraćaja u dijelu regije. Zanimljivo je da nijedna od tih zemalja nije zvanično učestvovala u početnim operacijama SAD-a i Izraela protiv Irana.
Stručnjaci smatraju da je riječ o svjesnoj strategiji iranskih vlasti, kojom Teheran pokušava brzo nametnuti visoku cijenu sukoba državama u okruženju i narušiti stabilnost cijelog regiona.
Iako je Iran jedna od vojno snažnijih država na Bliskom istoku, odnosi s mnogim susjedima dugo su napeti. U najboljem slučaju Teheran se u regionu posmatra kao rival, a u nekim državama i kao otvoreni protivnik. Saudijska Arabija i Iran već više od decenije vode posrednički sukob u Jemenu, dok je Iran još prošle godine ponovo iznio historijske tvrdnje o suverenitetu nad Bahreinom.
Druge zemlje Zaljeva, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Omana, Katara i Kuvajta, nastojale su održavati pragmatične odnose s Iranom, zadržavajući diplomatske kanale i nudeći posredovanje u sporovima unutar Zaljevskog vijeća za saradnju. Uprkos dugotrajnim tenzijama, Iran do sada nije bio u direktnom vojnom sukobu s tim državama.
Ključni razlog za napade na ciljeve u Zaljevu povezan je s prisustvom američke vojske u tim državama. Gotovo sve zemlje regiona imaju sigurnosne sporazume sa SAD-om i na njihovoj teritoriji nalaze se američke vojne baze. Teheran procjenjuje da su te baze među najranjivijim ciljevima, jer se nalaze u dometu velikog broja iranskih balističkih projektila.
Među pogođenim lokacijama bila je i baza u Bahreinu, gdje se nalazi sjedište Pete flote američke mornarice. Iranske rakete bile su usmjerene i prema zračnoj bazi Al Udeid u Kataru, nedaleko od Dohe. Ta baza je jedno od ključnih sjedišta američke Centralne komande, odakle se koordiniraju vojne operacije u velikom dijelu Bliskog istoka. U njoj je stacionirano i oko deset hiljada američkih vojnika, što je najveći kontingent u regionu.
Ipak, analitičari smatraju da Iran vjerovatno nije očekivao da će nanijeti veliku štetu američkoj infrastrukturi, jer su američki sistemi ranog upozoravanja i protivraketne odbrane izuzetno razvijeni.
Cilj iranske strategije prije svega je destabilizacija regiona. Poruka Teherana, prema mišljenju stručnjaka, jeste da bi nastavak vojnih operacija mogao dovesti do kraja relativne stabilnosti i ekonomskog prosperiteta koje su zemlje Zaljeva imale posljednjih decenija.
Iran računa na to da će susjedne države sukob doživjeti kao rat koji su pokrenuli SAD i Izrael, a u koji su one nevoljno uvučene. Time bi se te zemlje mogle naći pred izborom, da još snažnije podrže američke operacije ili da pokušaju pokrenuti diplomatske napore za smirivanje situacije.
Nije jasno hoće li takva strategija donijeti rezultat. Postoji mogućnost da bi napadi mogli izazvati suprotan efekat i dodatno motivisati države Zaljeva da se aktivnije uključe u vojni odgovor protiv Irana.
U isto vrijeme, odnosi između pojedinih arapskih država i Izraela posljednjih godina su se pogoršali, što bi neke od njih moglo učiniti opreznijima kada je riječ o direktnom učešću u sukobu.
Iran takođe ne može neograničeno nastaviti s ovakvom taktikom. Iako posjeduje jedan od najvećih arsenala projektila u regionu, zalihe naoružanja nisu beskonačne, pa bi druge države mogle odlučiti da čekaju dok se intenzitet napada ne smanji.
Napadi projektilima i dronovima dio su dugogodišnje iranske doktrine takozvane „napredne odbrane“, koja podrazumijeva udare daleko izvan vlastitih granica kako bi se demonstrirala vojna moć i sposobnost djelovanja u širokom prostoru.
Uz to, Iran i dalje ima mrežu saveznika i naoružanih grupa širom regiona. Organizacije povezane s Teheranom u Jemenu, Iraku i Libanu mogle bi nastaviti djelovati u njegovu korist kroz dugotrajnije gerilske i pobunjeničke operacije.
Libanska organizacija Hezbollah već je ispalila projektile prema Izraelu, čime su ponovo otvorene borbe na granici Libana i Izraela i stvoren još jedan potencijalni front sukoba.
Dodatni faktor rizika predstavlja Hormuški moreuz, kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske trgovine naftom. U tom području već su zabilježeni napadi na dva tankera, dok je cijena nafte Brent porasla za oko 13 posto.
Sve veći broj napada pokazuje da trenutna situacija nije slična ograničenim i kontrolisanim udarima koje je Iran provodio 2024. i 2025. godine. Analitičari smatraju da vlasti u Teheranu ovaj sukob doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju.
Zbog toga Iran pokušava pokazati da je spreman destabilizirati cijeli region kako bi osigurao vlastiti opstanak. U najmanju ruku, cilj je stvoriti političke posljedice za sve uključene strane, dok ostaje otvoreno pitanje hoće li iransko rukovodstvo izdržati dovoljno dugo da takva strategija ostvari željeni efekat.
