Biometrijski podaci u online testovima postali su nova valuta društvenih mreža, posebno kada reklama obećava da će vam u nekoliko minuta izmjeriti inteligenciju ili otkriti porijeklo na osnovu fotografije. Na ekranu sve izgleda bezazleno, par pitanja, jedan selfie, brz rezultat, ali u pozadini se često traži mnogo više od radoznalosti, traži se podatak koji vas može pratiti, povezivati i profilisati.
Dok se “IQ testovi” uglavnom oslanjaju na to da korisnika zadrže što duže na stranici, ili ga dovedu do naplate “detaljnog izvještaja”, analiza crta lica ulazi u područje biometrije, onog tipa podataka koji se u evropskim pravilima smatra posebno osjetljivim, jer se može koristiti za jedinstvenu identifikaciju osobe. Fotografija lica nije samo slika, ona se vrlo lako pretvara u matematički obrazac, takozvani biometrijski šablon, koji se zatim može porediti s drugim snimcima i bazama.
Biometrijski podaci u online testovima, kako “analiza lica” radi u pozadini
Biometrijski podaci u online testovima, kada govorimo o selfie analizama, najčešće se prikupljaju kroz jednostavan korak, aplikacija traži da uslikate lice, ponekad da pomjerite glavu ili trepnete, a zatim sliku šalje na server. Tamo algoritam detektuje lice, izdvaja ključne tačke i odnose, pretvara ih u numerički zapis i dobija potpis lica, podatak koji je daleko upotrebljiviji od same fotografije. Ako aplikacija kaže da će iz crta lica “pročitati pretke”, “etnicitet”, “osobine” ili “ličnost”, treba znati da se često radi o procjenama sličnosti u odnosu na trening-podatke, a ne o stvarnom porodičnom stablu ili preciznoj genealogiji.
Ovdje postoji i širi problem, etnicitet i porijeklo nisu jednostavne, strogo mjerljive kategorije iz fizičkog izgleda, a modeli lako preuzmu pristrasnosti iz podataka na kojima su trenirani. Zbog toga ovakvi “rezultati” mogu izgledati uvjerljivo, a zapravo biti statistički labavi ili potpuno proizvoljni. Evropska regulativa upravo zato tretira biometriju kao kategoriju podataka koja nosi povećan rizik, a obrada biometrijskih podataka u svrhu jedinstvene identifikacije spada u posebno regulisano područje.
Najvažnija razlika u odnosu na lozinke i klasične lične podatke je praktična, lice ne možete promijeniti. Ako jednom “otisak lica” uđe u bazu i kasnije iscuri, vi ga ne možete resetovati. Zbog toga se u evropskim institucijama i regulatornim tijelima biometrija redovno navodi kao tehnologija visokog rizika, upravo zato što se može koristiti za praćenje i povezivanje identiteta kroz različite sisteme.
IQ testovi na mrežama, zašto rezultat često nije ono što mislite
Kod testova inteligencije problem najčešće nije biometrija, nego obećanje koje ne stoji na čvrstim nogama. Validni testovi postoje, standardizovani su, imaju norme i jasno objašnjeno šta mjere i pod kojim uslovima. Oglasi na društvenim mrežama uglavnom nude kratke setove zadataka, mjere vrijeme, pa na kraju izbace “IQ” broj koji zvuči autoritativno, ali nije jasno na kojoj populaciji je test normiran, ko ga je dizajnirao, i da li je uopšte psihometrijski provjeren. U praksi, takvi testovi često mjere snalaženje u baš tom tipu zadataka, brzinu klikanja, koncentraciju u datom trenutku, pa zatim “spakuju” rezultat u broj koji je lak za dijeljenje i prodaju.
Ipak, i kod IQ testova se sve češće pojavljuje isti obrazac kao kod selfija, aplikacija traži da se registrujete, date e-mail, povežete nalog, dopustite kolačiće, a ponekad i kameru “da se potvrdi identitet” ili “spriječi varanje”. U tom trenutku se priča približava biometriji, ne zato što je test odjednom postao naučniji, nego zato što je prikupljanje podataka postalo važniji dio poslovnog modela.
Gdje je granica između zabave i rizika
Mnogi korisnici će reći da su to samo filteri i testovi, ali granica se prelazi onda kada aplikacija traži podatak koji je suštinski osjetljiv, teško promjenjiv i lako upotrebljiv za identifikaciju. Kada se selfie šalje na server, kada uslovi korištenja nisu jasni, kada se ne zna ko je vlasnik aplikacije, gdje se nalazi firma, koliko dugo čuva podatke, da li se podaci dijele, tada zabava postaje rizična razmjena.
U Evropi već postoje postupci i kazne povezane s masovnim prikupljanjem fotografija i izgradnjom baza za prepoznavanje lica, a slučaj Clearview AI se često navodi kao primjer spora oko načina prikupljanja slika i pretvaranja fotografija u biometrijske šablone. To je korisno podsjećanje da fotografije, jednom kada se nađu u sistemima za prepoznavanje lica, mogu dobiti potpuno drugačiju namjenu od one zbog koje su nastale.
Kako prepoznati rizičan oglas, bez tehničkih komplikacija
Prvi znak je obećanje koje zvuči previše precizno za nešto što traje dvije minute, “etnicitet u procentima”, “pretci iz lica”, “IQ za pet minuta”, “psihološki profil iz selfija”. Drugi znak je insistiranje na kameri, videu i “provjeri da ste stvarna osoba”, pogotovo ako nema jasnog objašnjenja zašto je to potrebno. Treći znak je agresivno guranje na plaćanje “izvještaja” odmah nakon što ste dali podatke. Četvrti znak je nejasno porijeklo aplikacije, nema imena firme, nema adrese, nema razumljive politike privatnosti.
Ako želite stvarno korisno saznanje o porijeklu, genealogija se i dalje oslanja na dokumente, matične knjige, arhive, porodične priče, a DNK testovi imaju smisla samo uz svjesnost o ograničenjima i uz ozbiljne pružaoce usluga. Analiza crta lica iz jedne fotografije u najboljem slučaju može biti zabavni eksperiment, ali ne i relevantan dokaz o porijeklu.
Više o ovim temam čitajte na našem portalu ili pogledajte podcast Sigurna zona na našem YouTube kanalu.
Za vas smo izdvojili i članak koji slijedi
Sigurna zona: Ko štiti naša digitalna prava?
