Izet Nanić poginuo je 5. augusta 1995. godine, u trenutku kada su borci Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine izlazili iz dugogodišnjeg okruženja i kretali prema konačnoj deblokadi Bihaćkog okruga.
Komandant 505. viteške bužimske brigade stradao je u svojoj 30. godini, na pravcu kojim su njegove jedinice, nakon probijanja protivničkih linija na Čorkovaći, napredovale prema Dvoru na Uni. Poginuo je samo nekoliko sati prije susreta jedinica Armije RBiH i Hrvatske vojske, kojim je okončana višegodišnja blokada stanovništva sjeverozapadne Bosne.
Tri decenije kasnije, njegovo ime izgovara se s posebnim poštovanjem. Za saborce je bio komandant koji je dijelio njihove položaje i opasnosti, dok je za stanovnike Bužima i cijele Krajine ostao simbol odlučnosti, hrabrosti i odanosti Bosni i Hercegovini.
Izet Nanić i 505. viteška brigada
Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, u porodici Rasime i Ibrahima Nanića. Nakon završene Srednje vojne škole nastavio je obrazovanje na Vojnoj akademiji, a do početka rata bio je aktivno vojno lice u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Početkom 1992. godine napustio je JNA i vratio se u rodni kraj. U Bužimu se uključio u organizovanje odbrane, najprije kroz Teritorijalnu odbranu, a zatim i kroz formiranje 105. bužimske krajiške brigade, koja će kasnije postati 505. viteška motorizovana brigada Petog korpusa Armije RBiH.
Pod njegovom komandom brigada je izrasla u jednu od najprepoznatljivijih jedinica Armije RBiH. Njeni pripadnici učestvovali su u teškim borbama za odbranu Bužima i slobodne teritorije Bihaćkog okruga, često suočeni s nedostatkom naoružanja, municije i drugih sredstava.
Posebno mjesto u ratnom putu brigade zauzima operacija „Munja ‘93“, izvedena početkom januara 1993. godine. Ta akcija ostala je zapamćena po iznenađenju, pokretljivosti i načinu na koji su borci 505. brigade uspjeli savladati znatno utvrđenije položaje. Nanićevi saborci kasnije su ga opisivali kao skromnog i promišljenog komandanta koji je poznavao teren, razgovarao s borcima neposredno i nastojao razumjeti njihove probleme.
Peti korpus pred operaciju Oluja
Peti korpus Armije RBiH u ljeto 1995. godine držao je slobodnu teritoriju Bihaća, Cazina, Bužima, Bosanske Krupe i okolnih područja. Više od tri godine njegove jedinice borile su se u gotovo potpunom okruženju, prema položajima Vojske Republike Srpske, snaga takozvane Republike Srpske Krajine i jedinica samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.
Uoči operacije Oluja, korpus je bio raspoređen na više pravaca. Jedinice oko Bihaća bile su usmjerene prema Ličkom Petrovom Selu, Plitvicama i Rakovici, druge prema Lapcu i Korenici, dok je 505. viteška brigada iz područja Bužima trebala djelovati prema Dvoru na Uni. Prema svjedočenju Mirsada Selmanovića, ratnog načelnika Štaba Petog korpusa, ulazak jedinica Armije RBiH na područje Hrvatske odvijao se na ta tri dogovorena pravca i u sadejstvu s Hrvatskom vojskom.
Hrvatska vojska pokrenula je operaciju Oluja 4. augusta 1995. godine s ciljem vraćanja pod kontrolu hrvatskih vlasti teritorija koje su držale snage Republike Srpske Krajine. Za Peti korpus neposredni cilj bio je probijanje obruča oko Bihaćkog okruga, potiskivanje protivničkih snaga i spajanje s jedinicama Hrvatske vojske.
Augustovska djelovanja Petog korpusa u domaćim izvorima najčešće se navode kao njegovo učešće ili sadejstvo u operaciji „Oluja“. Ovu operaciju ne treba poistovjećivati s operacijom „Sana ‘95“, koju je Peti korpus pokrenuo 13. septembra 1995. godine i tokom koje su oslobođeni Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa i Sanski Most.
Čitajte i ovo Hrvatska obilježava 31. godišnjicu operacije Oluja
Izet Nanić u posljednjem prodoru
Nakon početka operacije, 505. viteška brigada probila je linije na području Čorkovače i nastavila napredovanje prema Dvoru na Uni. Nanić se, kao i mnogo puta ranije, nalazio uz svoje borce i neposredno pratio kretanje jedinica.
U rejonu Vijenca 5. augusta 1995. godine grupa u kojoj se nalazio upala je u zasjedu. Izet Nanić tada je smrtno stradao, ne dočekavši spajanje jedinica Petog korpusa i Hrvatske vojske niti konačnu deblokadu prostora za čiju se odbranu borio od početka rata.
Već narednog dana, 6. augusta, jedinice Petog korpusa i Hrvatske vojske susrele su se na području Tržačkih Raštela i mosta preko Korane. Taj susret označio je kraj dugogodišnje izolacije Bihaćkog okruga i otvaranje puta prema Hrvatskoj.
Noć prije pogibije Nanić je u ratnom dnevniku zabilježio vjeru u uspjeh operacije i budućnost države. Među riječima koje su ostale iza njega nalazi se i rečenica: „Pobjeda je blizu. Bit će naša, ako Bog da, Bosna i Hercegovina.“
“Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!”
Ta bilješka danas se čita kao svjedočanstvo čovjeka koji je bio svjestan težine trenutka, ali nije odustajao od cilja zbog kojeg je godinama predvodio svoje borce.
Komandant kojem su borci vjerovali
Svjedočenja njegovih saboraca ne govore samo o vojnom znanju. Pamte ga kao komandanta koji nije ostajao daleko od linije, koji je poznavao borce po imenu i koji je autoritet gradio ličnim primjerom.
Bio je strog kada su to zahtijevali disciplina i sigurnost jedinice, ali je, prema sjećanjima boraca, znao saslušati čovjeka i razgovarati s njim bez distance koju je nosila komandna dužnost. Upravo zbog toga 505. viteška brigada nije bila vezana za svog komandanta samo naređenjima, nego i snažnim povjerenjem.
Izet Nanić odlikovan je „Zlatnim ljiljanom“ 1994. godine. Posthumno je 1998. godine dobio Orden heroja oslobodilačkog rata i unaprijeđen je u čin brigadnog generala.
Čitajte i ovo Pad Žepe nakon Srebrenice: Stradanje Bošnjaka i sudbina Avde Palića
Izet Nanić ostao je simbol Krajine
Izet Nanić ukopan je u rodnom Bužimu, uz brata Nevzeta, koji je također poginuo kao pripadnik odbrambenih snaga. Njihovo turbe i memorijalni prostor mjesto su na kojem se svake godine okupljaju saborci, članovi porodica poginulih boraca, predstavnici institucija i građani.
Pogibija komandanta nije zaustavila borce 505. viteške brigade. Nastavili su putem koji je zacrtao, a u završnim operacijama Armije RBiH učestvovali su u oslobađanju teritorija i gradova u Bosanskoj krajini.
Na godišnjicu njegove pogibije Bužim ponovo čuva uspomenu na komandanta koji nije dočekao slobodu kojoj se približavao, ali je svojim životom i djelom ostao trajno vezan za odbranu Bosne i Hercegovine.
