Pad Žepe krajem jula 1995. godine označio je nestanak još jedne sigurne zone Ujedinjenih nacija u istočnoj Bosni, samo dvije sedmice nakon pada Srebrenice i početka masovnih ubistava bošnjačkih muškaraca i dječaka. Hiljade stanovnika Žepe prisilno su napustile svoje domove, dok su se vojno sposobni muškarci, svjesni onoga što se dogodilo u Srebrenici, sklonili u okolne šume ili pokušali prijeći Drinu.
Žepa je 6. maja 1993. godine Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti UN-a proglašena sigurnom zonom, koja je trebala biti zaštićena od oružanih napada i drugih neprijateljskih djelovanja. Međutim, međunarodna zaštita nije spriječila napad Vojske Republike Srpske, niti je stanovništvu pružila sigurnost kada je enklava zauzeta u julu 1995. godine.
Pad Žepe i nestanak još jedne sigurne zone UN-a
Nakon pada Srebrenice 11. jula, snage Vojske Republike Srpske usmjerile su napad prema Žepi. Stanovništvo je, u strahu zbog vijesti koje su stizale iz Srebrenice i Potočara, napustilo naseljena mjesta i sklonilo se u brda i šume iznad enklave.
Predstavnicima Žepe tokom pregovora ponuđeni su odlazak stanovništva i razoružavanje jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok je druga mogućnost bio nastavak napada.
Nakon višednevnog granatiranja i pritisaka, predstavnici enklave su 24. jula potpisali sporazum o razoružavanju i odlasku civilnog stanovništva.
Haški tribunal utvrdio je da stanovnici nisu imali stvarnu mogućnost izbora.
Transport civila odvijao se od 25. do 27. jula. Prema prvostepenoj presudi u predmetu protiv Zdravka Tolimira, iz Žepe je prisilno premješteno gotovo 4.400 žena, djece i starijih osoba. Izvještaj generalnog sekretara UN-a navodi oko 4.800 evakuiranih civila. Razlika u brojevima proizlazi iz različitih izvora i načina evidentiranja, ali oba dokumenta potvrđuju da su hiljade ljudi autobusima prevezene prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH kod Kladnja.
Iako se u dijelu dokumenata koristi riječ evakuacija, Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo je da je premještanje stanovništva Žepe bilo prisilno. Humanitarna kriza zbog koje su ljudi odlazili bila je posljedica napada i postupaka snaga koje su preuzele enklavu, zbog čega njihov odlazak nije mogao biti smatran dobrovoljnim.
Sa padom Žepe povezano 116 smrtno stradalih
Prema podacima demografkinje Ewe Tabeau, predstavljenim tokom suđenja Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom, sa padom Žepe povezano je 116 smrtno stradalih osoba (brojni stanovnici ovog gradića stradali su ranije tokom rata a veliki broj njih stradao je u genocidu u Srebrenici).
Tabeau je navela da je u demografskoj analizi evidentirana ukupno 8.021 osoba čija je smrt bila povezana sa padom Srebrenice i Žepe, od čega se 116 odnosilo na Žepu. Podaci su provjeravani korištenjem, između ostalog, evidencija Međunarodnog komiteta Crvenog križa i Međunarodne komisije za nestale osobe.
Broj 116 treba predstaviti kao rezultat demografske ekspertize iznesene pred Tribunalom, a ne kao zaseban konačni broj koji je Žalbeno vijeće pravosnažno utvrdilo u presudi. Stradanja povezana sa padom Žepe nisu se dogodila u jednom događaju, nego tokom napada, povlačenja stanovništva, zarobljavanja i kasnijih ubistava pojedinih zatočenika.
Izvještaj UN-a navodi da je tokom transporta iz autobusa izvedeno 36 vojno sposobnih muškaraca, među kojima je bilo 13 lakše ranjenih. Oko 1.500 muškaraca, moguće i članova njihovih porodica, sklonilo se u šume oko Žepe. Međunarodni komitet Crvenog križa kasnije je imao pristup grupi od 793 Bošnjaka koji su prešli u Srbiju, od kojih je većina stigla iz Žepe. Mnogi su potom zadržani u logorima u Šljivovici i Mitrovom Polju.
Pad Žepe i uticaj vijesti iz Srebrenice
Jedna od najvažnijih razlika između pada Srebrenice i pada Žepe bila je u ponašanju vojno sposobnih muškaraca. Nakon pada Srebrenice žene, djeca i stariji prisilno su odvoženi iz Potočara, dok su muškarci i dječaci odvajani i zatvarani. Hiljade muškaraca iz kolone koja se kretala prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH bile su zarobljene, a zatim ubijene u genocidu.
Kada je napadnuta Žepa, vijesti o sudbini muškaraca iz Srebrenice već su se proširile. Haški tribunal je utvrdio da su vojno sposobni muškarci iz Žepe zbog straha za vlastite živote ostali skriveni u šumama, dok je dio njih preko Drine prešao u Srbiju.
Stanovništvo nije imalo otvoren i siguran koridor prema Kladnju. Žene, djeca i stariji prevezeni su autobusima preko teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske, dok su se muškarci uglavnom odlučili da ne ulaze u organizirani transport.
Na osnovu sudskih nalaza može se zaključiti da su saznanja o Srebrenici smanjila mogućnost da muškarci iz Žepe budu okupljeni i zarobljeni na jednom mjestu. To im nije garantovalo sigurnost, jer su danima prolazili kroz šume, prelazili Drinu ili kasnije završavali u zatočeničkim objektima, ali u Žepi nije ponovljena ista operacija masovnog zarobljavanja i ubijanja hiljada muškaraca kakva je provedena nakon pada Srebrenice.
Avdo Palić odveden nakon dolaska na pregovore
Posebno mjesto u priči o padu Žepe zauzima pukovnik Avdo Palić, komandant odbrane enklave i 285. lahke brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Iako ga se u javnosti ponekad naziva generalom, Palić je 1995. godine imao čin pukovnika.
Posljednji konvoj sa civilima i ranjenicima 27. jula nije mogao napustiti Žepu dok Palić ne dođe u bazu ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a i razgovara o sudbini preostalih pripadnika Armije RBiH. Prema svjedočenju njegove supruge Esme Palić pred Haškim tribunalom, u bazu je ušao oko 10 sati, nakon čega je konvoju dozvoljen polazak.
Nakon odlaska posljednjeg konvoja, pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili su Palića unutar objekta UNPROFOR-a. Odveden je i držan u zatočeništvu, a potom je premješten u vojni zatvor. Njegov trag izgubio se u noći između 4. i 5. septembra 1995. godine.
U rukama Vojske Republike Srpske završili su i Mehmed Hajrić, predsjednik Ratnog predsjedništva Žepe, te Amir Imamović, rukovodilac Civilne zaštite. Sva trojica su ubijena.
Žalbeno vijeće Haškog tribunala nije prihvatilo da su njihova ubistva bila dio iste operacije masovnih ubistava muškaraca iz Srebrenice niti da je dokazano da su počinjena sa posebnom genocidnom namjerom. Istovremeno je potvrđena Tolimirova odgovornost za njihova ubistva kao predvidivu posljedicu zajedničkog plana prisilnog uklanjanja stanovništva Žepe.
Za Avdom Palićem tragalo se 14 godina. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su u augustu 2009. godine, a 26. augusta ukopan je uz vojne počasti u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Pročitajte i ovo Masovne grobnice žrtava genocida u Srebrenici: Gdje su otkrivene i koliko su udaljene od Potočara
