August 2023. godine. Gradačac. Ubistvo žene prenošeno uživo na Instagramu. Pred očima bebe. Pred očima javnosti. Žrtva je bila mlada majka, Nizama Hećimović.
Ovaj femicid koji je potresao Bosnu i Hercegovinu kao nijedan ranije slomio je dugogodišnju tišinu o nasilju nad ženama i otvorio pitanje koje je javnost mjesecima postavljala: Da li je moglo biti spriječeno?
Početkom jula 2023. godine Nizama Hećimović obratila se institucijama tražeći zaštitu od nasilja u porodici. Policija je postupila u skladu sa tada važećim zakonom i Općinskom sudu u Gradačcu uputila zahtjev za izricanje zaštitnih mjera: Zabranu prilaska, uznemiravanja i uhođenja.
Zahtjev je odbijen. U obrazloženju Općinskog suda Gradačac navedeno je:
„Odbacuje se zahtjev MUP-a TK za izricanje predložene zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju i zaštitna mjera približavanja žrtvi nasilja, te se postupak obustavlja.“
Nekoliko dana kasnije, 11. augusta, Nizama je ubijena.
Ubistvo Nizame Hećimović postalo je simbol sistemskog neuspjeha u zaštiti žena od nasilja.
Nasilje nad ženama nije izolovan problem jedne države. Širom Balkana preovladavaju patrijarhalne norme, žene su ekonomski zavisne, institucionalna reakcija često spora i nerijetko izostaje, a društvena stigma obeshrabruje prijavljivanje nasilja.
U priči o femicidu odlučili smo govoriti o iskustvima žena iz Bosne i Hercegovine (Tuzlanski kanton) i Kosova budući da obje sredine imaju tešku ratnu prošlost, dugotrajnu tranziciju i politički složene sisteme u kojima se odgovornost često prebacuje s jedne institucije na drugu. U takvom okruženju žene ostaju između tradicije koja ih uči da šute i sistema koji reaguje tek kada nasilje eskalira.
Prebacivanje odgovornosti
Nakon zločina u Gradačcu, spontanih okupljanja građana u mirne šetnje, zahtjevanju ostavki i izmjena zakona, uslijedilo je međusobno prebacivanje odgovornosti između institucija. Policija je tvrdila da je reagovala pravovremeno i u skladu sa zakonom, dok je Sud naveo da nije imao dovoljno osnova za izricanje zaštitnih mjera.
Dio pravne struke smatra da je sud imao prostora da postupi drugačije. Advokat Damir Alić ističe da je u ovakvim slučajevima trebalo dati prednost zaštiti žrtve.
„Postojalo je dovoljno argumentacije da sud odredi mjeru zabrane i da se teret dokazivanja prebaci na nasilnika. On je mogao koristiti pravo na žalbu i dokazivati da nije imao namjeru da počini nasilje, umjesto da se teret dokaza zadrži na policiji i žrtvi“, rekao je Alić.
Kasnije objavljeni dokumenti pokazali su da su u policijskoj dokumentaciji postojali navodi o nasilju i vidljive povrede. Ipak, odgovornost za institucionalne propuste nikada nije jasno i formalno utvrđena.
Nizama nije bila izuzetak
Ubistvo Nizame Hećimović nije izolovan slučaj. Tuzlanski kanton godinama bilježi najveći broj femicida u Bosni i Hercegovini.
Žene su ubijane u vlastitim domovima, često pred djecom. U većini slučajeva počinioci su bili njihovi sadašnji ili bivši partneri. Nasilje je gotovo uvijek postojalo i ranije, ali nije zaustavljeno na vrijeme.
Obrasci se ponavljaju: Ranije prijave nasilja, neadekvatna procjena rizika od strane institucija, izostanak hitne zaštite i na kraju, smrt.
U nizu femicida slučajevi Amele Čičkušić iz Tuzle koja je ubijena u maju 2024. godine i Inele Selimović ubijene u februaru 2025. godine zločinu su dali novu dimenziju jer su uz njih ubijena i njihova maloljetna djeca. Zločine su počinili njihovi bračni partneri, očevi njihove djece.
Suprug Amele Čičkušić, nakon što je ubio ženu i djecu počinio je samoubistvo, dok je suprug Inele Selimović poslije ubistva žene i sina bježao i skrivao se, a nakon što je uhapšen branio se da nije kriv. Još uvijek čeka suđenje.
Zakonske promjene nakon javnog pritiska
Nakon masovnih protesta širom BiH i snažnog pritiska javnosti i nevladinog sektora došlo je do promjena zakonodavstva.
U martu 2025. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine usvojen je novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. Policiji je dato ovlaštenje da odmah, na licu mjesta, bez čekanja sudske odluke izrekne hitne zaštitne mjere – udaljavanje počinioca iz stana, zabranu prilaska i zabranu komunikacije.
„One se doslovce izriču na licu mjesta. To je ono što će osigurati u sistemu zaštite žrtve da nemamo tog praznog hoda, da nemamo čekanja da nadležni sud izrekne zaštitnu mjeru“, objašnjava Amra Hamidović, pravna savjetnica u misiji OSCE-a u BiH.
Ove mjere su upravo ono što Nizama nije imala. U vrijeme kada je tražila pomoć, sud je bio jedina instanca koja je mogla izreći zaštitne mjere, a odluka je zavisila od procjene „dovoljnosti dokaza“. Ta procedura Nizami nije pružila zaštitu.
Šta se dešava danas?
Nakon ubistva Nizame Hećimović, a potom i Inele Selimović gdje su evidentni propusti u radu, sistem zaštite žena od nasilja podignut je na viši nivo.
Nedim Osmanović, magistar socijalnog rada: „Ozbiljnije se to shvata što je vrlo važno i nema više ono kada osoba dođe, evo i slučaj i u Gradačcu i u Kalesiji što je bio da osoba koja se javi za pomoć ne dobije pomoć. Sada se ozbiljnije shvata čim osoba prijavi nasilje, odmah se sve dokumentuje, uključuje cijeli sistem, od centra za socijaln rad, centra za mentalno zdravlje, doma zdravlja, tužilašta, sud, policija, svi se aktivno uključuje kako bi se pomoglo žrtvi.“
Nakon stupanja novog zakona na snagu, zabilježen je porast broja prijava nasilja i izrečenih zaštitnih mjera.
„Ono što mogu reći je da su u prošloj godini imali 189 izrečenih zaštitnih mjera u odnosu na 2024. godinu kada je bilo 78 izrečenih mjera što nam govori jednim dijelom o porastu broja prijavljenih, znači da se društvo, odnosno žene žrtve nasilja osvijestile, a i o činjenici da se ozbiljnije pristupilo radu u oblasti nasilja u porodici”, rekla je Edita Selmović iz Centra za socijalni rad Tuzla.
Nevladin sektor pohvalnim smatra to što su pripadnici MUP -a TK odmah primjenili mehanizme zaštite žrtava, ne čekajući podzakonske akte.
„Evo ako uzmimo neku vremensku distancu od pet godina, 5-6 godina gdje za svaku prijavu nasilja nismo imali možda niti jednu zaštitnu mjeru ili nekih do statinjak zaštitnih mjera zaista treba da raduje činjenica da se sada dosljedno poštuje zakon i da se primjenjuje ono što je zakon propisao kao mogućnost, a zaštitne mjere zaista mogu dati dobre rezultate u ono prvo vrijeme da se zaštiti žrtva“, izjavila je Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kiće Vive žene Tuzla.
Prema službenim podacima MUP -a TK za 2025. godinu u Tuzlanskom kantonu zabilježene su 802 prijave nasilja u porodici, a protiv počinilaca podnesena su 322 izvještaja. Uporedo sa rastom borja prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, raste raste i broj žena i djece koji traže utočište. U Sigurnoj kući u Tuzli prošle godine boravila je 151 osoba, 75 žena i 76 djece. To je rekordan broj od osnivanja ove ustanove i gotovo 29 % više nego 2024. godine, kada je smješteno 119 osoba.
Povećanje broja prijava i mjera pokazuje da žene češće traže pomoć i da institucije aktivnije djeluju u zaštiti žrtava. Zakonom je skraćen i put dolaska žrtve do sigurne kuće.
„Žrtva nasilja može lakše biti smještena u Sigurnu kuću. Dovoljno je da se obrati direktno, bilo zato što je iz medija saznala za mogućnost smještaja, ranije dolazila na razgovor ili čula putem drugih kanala komunikacije da postoji sigurna kuća. Stručni tim na osnovu njene izjave i procjene rizika može odmah odobriti smještaj, kaže Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće.
U BiH djeluje osam sigurnih kuća, pet u Federaciji BiH i tri u entitetu Republika Srpska
1265 – besplatni SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH (24/7)
Sarajevo – Sigurna kuća Fondacija lokalne demokratije 033 222 000 / 033 236 899
Tuzla – Sigurna kuća Udruženje Vive žene 035 224 310 / 035 224 311
Zenica – Sigurna kuća Medica Zenica 032 463 920
Bihać – Sigurna kuća Žene sa Une 037 220 855
Mostar – Sigurna kuća Žena BiH 036 550 339 / 036 558 525
1264 – besplatni SOS telefon za žrtve nasilja u RS (24/7)
Banja Luka – Sigurna kuća Udružene žene 051 462 146 / 051 463 143
Modriča – Sigurna kuća Budućnost 053 820 700 / 053 820 701
Bijeljina – Sigurna kuća Fondacija Lara 055 290 570 / 055 251 696
Femicid kao posebno krivično djelo
U augustu 2025. godine usvojene su izmjene Krivičnog zakona Federacije BiH kojima je ubistvo žene motivisano rodnom pripadnošću prvi put prepoznato kao posebno krivično djelo. Međutim, pojam “femicid” kao takav nije unesen u Zakon pod tim nazivom, nego je djelo definisano drugačije, kao posebno krivično djelo „teško ubistvo ženske osobe“.
Kazne su pooštrene, a kršenje zaštitnih mjera prešlo je iz prekršajne u krivičnu odgovornost. Ipak, stručnjaci upozoravaju da strože kazne same po sebi ne znače i veću sigurnost za žene.
Udruženja za borbu protiv nasilja nad ženama slažu se da je ovo važan iskorak, ali samo po sebi nije pobjeda u borbi protiv nasilja nad ženama. Pobjeda je svaki put kada se nasilje zaustavi prije nego do femicida dođe. Jer femicid ne počinje ubistvom. Počinje ignorisanjem prijava, umanjivanjem rizika i odgađanjem zaštite. Stručnjaci upozoravaju da zakoni mogu spašavati živote samo ako se primjenjuju na vrijeme.
„Ako želimo zaista razumijeti nasilje u porodici trebamo ga posmatrati kao jedan kompleksan fenomin i nije važno samo za rješavanje nasilja u porodici, ni prevencija, niti edukacija, niti samo direktan rad, niti represivne mjere, ali sve zajedno treba uzeti u obzir i sve može dati dobre rezultate“, poručuju iz Vive žene Tuzla.
Ako trpite nasilje ili znate nekoga ko trpi, važno je da znate da niste same i da pomoć postoji.
– Nasilje možete prijaviti policiji pozivom na broj 122
– Možete se obratiti najbližem centru za socijalni rad ili sigurnoj kući
– SOS linija za žene žrtve nasilja u Federaciji BiH: 1265
– U hitnim situacijama, potražite sigurno mjesto i medicinsku pomoć
Traženje pomoći nije slabost. To je prvi korak ka zaštiti života.
Iskustva žrtava nasilja na Kosovu: Od prijava do zaštite
Dok primjeri iz BiH pokazuju koliko propusti u sistemu mogu biti fatalni, slični obrasci prepoznaju se i na Kosovu. Žene često ne prijavljuju nasilje zbog straha, sramote i nedostatka povjerenja u institucije, a sigurni prostori i hitne mjere često su ograničeni. I BiH i Kosovo pokazuju da zakonska zaštita i fizički sigurni objekti nisu dovoljni ako žrtve ne vjeruju sistemu.
|
Zabrana prilaska nije spriječila ubistvo trudnice
Jedan od najpotresnijih slučajeva koji je ogolio neuspeh institucija desio se krajem novembra 2022. godine, kada je tridesetpetogodišnja trudnica u devetom mesecu trudnoće ubijena ispred same Ginekološke klinike u Prištini. Dok je čekala na porođaj, žrtva je nakratko izašla u dvorište bolnice, gde je u nju iz vatrenog oružja pucao suprug. Prema navodima očevidaca i izveštajima medija, osumnjičeni je nastavio da ispaljuje hice u žrtvu čak i nakon što je pala na zemlju.
Ovaj brutalni femicid, izvršen na mestu koje je trebalo da bude najsigurnije za ženu i njeno nerođeno dete, izazvao je talas protesta širom Kosova. Iako je tadašnji vrh vlasti obećao hitne reforme i nultu toleranciju prema nasilju, statistike za 2024. i 2025. godinu pokazuju da su žene i dalje meta u trenutku kada su najranjivije.
Kosovska policija je u 2025. godini zabilježila 2.815 prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, a u 75.3 % slučajeva žrtve su bile žene. Od 2010. do 2024. ubijeno je 58 žena, a u 2024. zabilježena su tri femicida. U 2025. do septembra ubijena je jedna žena.
“Tokom 2025. godine na nivou celog Kosova zabeleženo je 2.459 slučajeva nasilja u porodici, a u samoj Peći primetan je porast broja žena koje se odlučuju da nasilje prijave policiji. Iako smo uložili ogroman trud u kampanje podizanja svesti, pred nama je i dalje veliki izazov zbog duboko ukorenjenih patrijarhalnih stavova da žena treba da ‘ćuti i trpi’, izjavila je Ardita Bala, direktorka Centra za dobrobit žena u Peći (Sigurna kuća).
Infrastrukturni jaz – Gde su sigurne kuće?
U odnosu na BiH, na Kosovu je izražen i problem nedostatka sigurnih kuća. Na Kosovu trenutno postoji ukupno osam funkcionalnih sigurnih kuća koje pružaju utočište žrtvama nasilja u porodici, a nalaze se u Prištini, Gnjilanu, Peći, Đakovici, Prizrenu, Uroševcu, Mitrovici i Novom Brdu, dok je objekat u Zubinom Potoku trenutno van funkcije.
Jedino aktivno utočište u srpskoj zajednici nalazi se u Novom Brdu, gdje je smještena 21 žrtva, a samo 7 ih je došlo direktno preko policije. Na sjeveru Kosova ne postoji aktivna sigurna kuća već dvije godine, pa žrtve često moraju putovati na jug, što dodatno ugrožava njihovu sigurnost. Ovo je jedan od gorućih problema za žene sa Severa Kosova, posebno iz Severne Mitrovice. Poznavanje jezika je krucijalna stvar.
Milica Stojanović Kostić, direktorka NVO “Pravo na pravo” iz Gračanice:
„Ukoliko ne poznajete jezik žrtve dovoljno dobro da biste mogli da vodite službeni razgovor ili sprovodite psihološku terapiju, ne možete joj adekvatno pristupiti. Na Kosovu i dalje nemamo taj nivo poverenja između zajednica da bismo najranjivije kategorije, poput žrtava nasilja, slali u drugu zajednicu. Žrtva, kada izađe iz doma gde je trebalo da bude najsigurnija, mora da ode u objekat gde se oseća sigurno i gde svi govore njen jezik. Kada je odvedete negde gde niko ne govori njen jezik, u specifičnoj političkoj i društvenoj situaciji, ona se ne oseća relaksirano. Mnoge neće pristati na to i vratiće se nasilniku, što je strašno.“
Porodične sobe u 18 opština, nova praksa Kosovske policije
Uvođenje „porodičnih soba“ dio je nastojanja Kosovske policije da postupanje prema žrtvama nasilja učini humanijim i manje traumatičnim. Sobe su instalirane u 18 opština uključujući Gračanicu, Štrpce, Parteš, Klokot i obje Mitrovice. Riječ je o posebnim, izdvojenim prostorijama u policijskim stanicama, opremljenim tako da omoguće miran i diskretan razgovor sa ženama i djecom, bez prisustva drugih službenika ili građana. Cilj je da žrtva, posebno dijete, izjavu daje u sigurnijem okruženju, bez dodatnog pritiska.
Međutim, organizacije koje rade sa žrtvama upozoravaju da sama promjena prostora ne znači i promjenu pristupa. Ako službenici ne postupaju striktno po zakonu, ne informišu žrtvu o njenim pravima i ne ponude konkretne mjere zaštite, efekat „porodičnih soba“ ostaje ograničen. Stručnjaci naglašavaju i da žrtvi nije potreban improvizovani savjet, već jasna institucionalna zaštita i profesionalna podrška.
Milica Stojanović Kostić, direktorka NVO “Pravo na pravo” iz Gračanice:
„Na terenu čujemo različite priče od žrtava i aktivistkinja. Iako se u albanskoj zajednici o tome glasnije govori, problemi su slični. Često čujemo da policajci “glume” psihijatre i socijalne radnike umesto da rade svoj posao u skladu sa zakonom. Policijski službenik mora da poštuje zakon, da žrtvi ponudi rešenje i smeštaj u prihvatilište, a ne da je miri sa nasilnikom. Iako iz stanice u Gračanici kažu da vrše edukacije, potrebno je još mnogo više rada i kontrole da li se zakon zaista poštuje. Moramo obezbediti sigurno mesto koje nudi mir, a ne samo fizički objekat. Ako je opcija da se žrtve iz Mitrovice prebacuju u Novo Brdo, to bi trebalo da bude ponuđeno kao mogućnost jer bi se tu možda osećale sigurnije.“
Nedostatak poverenja u institucije
Podaci pokazuju da većina žena u Novom Brdu traži pomoć mimo policije. Mnogo žena nema dovoljno poverenja u policiju, policijske službenike i sistem uopšte. Vođene prethodnim iskustvima ili pričama drugih žena koje su prošle kroz ove procese, one shvataju da im je bolje da zaštitu pronađu u prihvatilištima pre nego što slučaj prijave policiji.
„Žene su često veoma uplašene. Imam lični primer žene sa centralnog Kosova koja mi se javila putem društvenih mreža samo da bi razgovarala o zlostavljanju koje trpi. Kada sam joj ponudila da zajedno odemo u policiju, ona je htela drugačiji put jer je nepoverenje u sistem preveliko. Ponudila sam joj razgovor sa stručnom osobom u okviru Ženskog inkluzivnog centra u Novom Brdu i mislim da su već ostvarile kontakt. Žrtve će pre kontaktirati nevladine organizacije i aktivistkinje nego policiju“, navodi Stojanović Kostić.
Zašto žene u srpskim sredinama radije biraju direktnu pomoć nego zvaničnu prijavu? Ključni razlozi su opšti i važe za većinu žena koje se suočavaju sa nasilnim ponašanjem: Strah od počinioca i odmazde, sramota, društvena stigmatizacija, ekonomska zavisnost, nedostatak poverenja u institucije i očekivanje da prijava neće dovesti do stvarne zaštite.
Patrijarhalni obrasci, sramota i ekonomska (ne)zavisnost
Patrijarhalni obrasci i strah od sramote su ključni faktori koji sprečavaju žene da prijave nasilje pre nego što ono eskalira u femicid.
„Vaspitavani smo u tom duhu – gledale smo bake i majke kako spuštaju glavu. Ljudi na ulici okreću glavu od nasilja, a pojedine žene, vođene istim normama, osuđuju one koje odlaze od nasilnika jer žena mora da sačuva porodicu po svaku cenu”, ističu iz NVO Pravo na pravo.
Često i primarna porodica ne želi da prihvati ženu nazad, pogotovo ako ima decu. Žene su ekonomski zavisne; u procesu nasleđivanja se često odriču imovine u korist muških članova porodice, pa nemaju ništa svoje. Prema podacima iz Novog Brda, čak 80% žrtava se na kraju vrati nasilniku.
„Nemamo sistem koji suštinski podržava ženu nakon izlaska iz prihvatilišta – nema programa za zapošljavanje niti stvarne podrške na terenu. Imamo ženu koja je potpuno slomljena, dok nasilnik često dobija minimalne kazne i ne plaća alimentaciju. Društvo je mora podržati da postane “pobednik” u toj priči“, poručili su.
Ako trpite nasilje ili znate nekoga ko trpi, pomoć postoji:
Za hitne slučajeve 092 (sa fiksnog telefona),
192 (sa mreže Valja), 922 (sa mreže Ipko);
0800 19 999 – besplatna linija;
038/504 504 4800 – besplatna linija;
038/504 504 4801 – besplatna linija.
Putem elektronske adrese: [email protected]
Putem internet adrese: www.kosovopolice.com i
digitalne aplikacije „Prijavi policiji“.
