U vremenu prije interneta, društvenih mreža i instant poruka, postojali su predmeti koji su čuvali naše tajne, simpatije i sjećanja, a to su leksikon, spomenar i dnevnik. Svaka djevojčica (a ponekad i neki dječak) imala je barem jednu od ovih dragocjenosti skrivenih u školskoj torbi, ladici ili ispod jastuka. Danas, oni žive u kutijama s uspomenama, požutjelim stranicama i našim toplim sjećanjima.
Leksikon – naša društvena mreža na papiru
Leksikon je bio šarena sveska sa unaprijed zadanim pitanjima kao što su ime, nadimak, horoskopski znak, simpatija, omiljena pjesma, film, jelo… Na svakoj stranici neko drugi bi ispunjavao ta pitanja, a vlasnik leksikona s nestrpljenjem čekao da ga dobije nazad i pročita tuđe odgovore. U školi bi kružio od ruke do ruke, a pitanja su često bila smišljena tako da otkriju nečiju simpatiju ili izazovu smijeh. Bio je to svojevrsni papirni profil, puno iskreniji i intimniji od današnjih biografija na društvenim mrežama.
Spomenar – knjiga nježnih poruka i naljepnica
Spomenar je bio emotivniji i ličniji. U njega su se pisale poruke prijateljstva, pjesmice, citati i crteži. Nije bilo pravila, ali je obavezno bilo lijepo pisati, često ukrašavati flomasterima, stikerima ili zalijepiti sušeni cvijet. Rečenice poput: “Od kolijekve pa do groba, najljepše je đačko doba” ili “Ima jedan čuperak plavi, zamisli gdje, u mojoj glavi” bile su dio odrastanja. Spomenar je bio način da zauvijek sačuvaš tragove svojih školskih prijatelja.
Dnevnik – najvjerniji čuvar tajni
Za razliku od leksikona i spomenara koje su čitali i drugi, dnevnik je bio potpuno lična stvar. Njega se čitalo krišom (ako si imao brata ili sestru), a pisalo iz srca. Počinjao bi sa “Dragi dnevniče”, a onda bi slijedile priče o školskim danima, prvim simpatijama, svađama s prijateljicama, snovima i planovima. Bio je utočište u kojem su se emocije pretakale u riječi, često pisane u šiframa, kodovima i uz mnogo crteža na marginama.
Vrijeme koje se ne vraća, ali ostaje zapisano
Danas možda tipkamo statuse, šaljemo poruke i čuvamo uspomene u “oblaku”, ali ništa ne može zamijeniti osjećaj listanja starog leksikona, prepoznavanja rukopisa prijatelja ili čitanja rečenica koje smo napisali u trenutku kada smo imali deset ili četrnaest godina. Leksikon, spomenar i dnevnik bili su naša ogledala i predstavljali su utočište i našu historiju ispisanu tintom mladosti.
