Prvi maj nije samo podsjećanje na historijsku borbu radnika za osmosatno radno vrijeme, već i prilika da se otvori pitanje položaja radnika danas, u vremenu digitalizacije, umjetne inteligencije, migracija i sve nesigurnijih oblika rada.
Međunarodni praznik rada svoje korijene ima u događajima iz Chicaga 1886. godine, kada su radnici masovno protestovali tražeći kraći radni dan i bolje uslove rada. Nekoliko godina kasnije, 1. maj proglašen je Međunarodnim praznikom rada i postao je simbol radničke borbe širom svijeta.
Iako su se uslovi rada od tada značajno promijenili, mnogi problemi nisu nestali. Radnici se i danas suočavaju s niskim platama, nesigurnim ugovorima, neplaćenim prekovremenim radom i slabom zaštitom svojih prava. Na Zapadnom Balkanu ti izazovi dodatno su izraženi zbog slabe primjene zakona, nedovoljnih inspekcijskih kapaciteta i često pasivne uloge sindikata.
Novi izazovi dolaze i s razvojem tehnologije. Automatizacija i umjetna inteligencija već mijenjaju tržište rada, otvarajući pitanje šta će se dogoditi s poslovima koji nestaju i kako zaštititi radnike koji se moraju prilagoditi novim okolnostima.
Važan dio priče o radničkim pravima ostaje i rodna neravnopravnost. Žene su i dalje često slabije plaćene, rjeđe dolaze do rukovodećih pozicija i češće nose teret neplaćenog rada u porodici. Uz to, globalni lanci proizvodnje i dalje otvaraju pitanje dječijeg rada, posebno u zemljama u kojima su radnička prava slabo zaštićena.
Prvi maj zato nije samo neradni dan, ni samo tradicija okupljanja u prirodi. On je podsjetnik da radnička prava nisu jednom zauvijek osvojena, već da se moraju stalno štititi, prilagođavati i iznova promišljati.
