Tin Ujević, jedan od najznačajnijih pjesnika književnosti 20. stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije, preminuo je na današnji dan prije 71 godinu, 12. novembra 1955. godine, u Zagrebu. Njegovo stvaralaštvo obilježilo je generacije čitalaca, a poseban dio života i književnog rada bio mu je vezan za Sarajevo, u kojem je proveo sedam godina.
Augustin Tin Ujević rođen je 5. jula 1891. godine u Vrgorcu. Školovao se u Makarskoj i Splitu, a studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije i filozofije započeo je u Zagrebu.
Tokom studentskih dana približio se književnom krugu Antuna Gustava Matoša, jednog od najutjecajnijih hrvatskih pisaca tog vremena. Njihov odnos kasnije je obilježen polemikama, a Ujević je postepeno razvijao vlastiti pjesnički izraz.
Godine 1913. odlazi u Pariz, gdje nastavlja pisati i objavljivati pjesme i članke. Nakon povratka iz Francuske živio je u Zagrebu i Beogradu, gdje je objavio svoje prve dvije značajne zbirke, „Lelek sebra“ 1920. i „Kolajna“ 1926. godine.
Tin Ujević je u Sarajevu proveo sedam godina
Posebno mjesto u biografiji Tina Ujevića zauzima Sarajevo, u kojem je živio od 1930. do 1937. godine. Upravo tokom tog perioda nastala su i objavljena neka od njegovih najvažnijih djela.
Zbirka „Auto na korzu“ objavljena je 1932. godine u Nikšiću, a godinu kasnije u Zagrebu izlazi „Ojađeno zvono“. Obje zbirke pripadaju zrelijoj fazi njegovog pjesničkog stvaralaštva.
U Sarajevu je Ujević bio dio književnog i kulturnog života grada, a njegov boravak ostavio je trag i u bosanskohercegovačkoj književnoj historiji.
Njegov svakodnevni život bio je obilježen boemskim navikama, dugim razgovorima u kafanama i čestim materijalnim poteškoćama. Iza takvog načina života stajao je izuzetno obrazovan književnik koji se, osim poezijom, bavio prevođenjem, esejistikom i književnom kritikom.
Nakon Sarajeva tri godine proveo je u Splitu, a 1940. preselio se u Zagreb, gdje je ostao do smrti.
Pjesme koje su obilježile generacije
Među najpoznatijim pjesmama Tina Ujevića nalaze se „Svakidašnja jadikovka“, „Pobratimstvo lica u svemiru“, „Visoki jablani“, „Odlazak“ i „Igračka vjetrova“.
Njegovo pjesništvo obuhvata teme ljubavi, usamljenosti, ljudske patnje, slobode i odnosa pojedinca prema svijetu. U stvaralaštvu je povezivao tradicionalne pjesničke forme s modernim književnim pravcima, posebno simbolizmom i avangardom.
Osim lirike, iza sebe je ostavio brojne eseje, kritike i prijevode. Njegove knjige „Ljudi za vratima gostionice“ i „Skalpel kaosa“ objavljene su 1938. godine, dok je posljednja pjesnička zbirka „Žedan kamen na studencu“ izašla 1954. godine.
Tin Ujević preminuo je u Zagrebu u 65. godini života, a njegova sabrana djela objavljivana su od 1963. do 1967. godine. Društvo hrvatskih književnika 1980. godine ustanovilo je književnu nagradu koja nosi njegovo ime, a dodjeljuje se za doprinos hrvatskom pjesništvu.
