Edin Džeko je najbolji strijelac i rekorder po broju nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali odgovor na pitanje zašto je toliko važan ovoj zemlji ne nalazi se samo u statistici.
Da bismo ga pronašli, potrebno je vratiti se mnogo dalje, do sarajevskog dječaka koji je odrastao u ratu, generacije koja je učila živjeti u zemlji koja se tek sastavljala i reprezentacije koja je zajedno sa svojim navijačima godinama pokušavala dokazati da pripada najvećoj fudbalskoj sceni.
Kada se jednog dana budu prepričavale prve decenije fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, neke će se slike teško moći odvojiti od Edina Džeke.
Bilino Polje. Broj 11. Podignute ruke nakon gola. Hiljade ljudi na tribinama i mnogo više njih ispred televizora. Kvalifikacije, baraži, velika razočarenja, Brazil, novi pokušaji, smjene selektora, generacije koje su dolazile i odlazile.
Džeko je ostajao.
Za Bosnu i Hercegovinu nastupio je 151 put i postigao 73 gola, čime je postao i rekorder po broju nastupa i najbolji strijelac reprezentacije. Prvi put je za A selekciju zaigrao 2007. godine protiv Turske i odmah postigao pogodak. Gotovo dvije decenije kasnije njegova reprezentativna priča stigla je do posljednjeg poglavlja.
Ali samo ti brojevi ne objašnjavaju Džeku.
Edin Džeko je odrastao u zemlji koja je učila počinjati ispočetka
Rođen je u Sarajevu 1986. godine. Bio je dijete kada je počeo rat.
UNICEF, čiji je prvi ambasador iz Bosne i Hercegovine postao 2009. godine, u njegovoj biografiji navodi da je fudbal učio igrajući na sarajevskim terenima i parkovima prekrivenim kamenjem i tragovima gelera.
To je detalj koji objašnjava dio posebne veze između Džeke i ljudi u Bosni i Hercegovini.
Njegova priča nije priča o dječaku koji je odrastao u velikoj fudbalskoj akademiji, kojem je od početka bilo određeno da postane svjetska zvijezda. Počela je u poslijeratnom Sarajevu, nastavila se u Željezničaru, zatim daleko od velikih reflektora u Češkoj, prije nego što je preko Wolfsburga stigao među najbolje napadače Evrope.
Sa Wolfsburgom je osvojio Bundesligu. Poslije je postao prvak Engleske sa Manchester Cityjem, igrao za Romu i Inter, osvajao trofeje i bio najbolji strijelac u nekim od najjačih evropskih takmičenja. Nogometni savez BiH navodi da je osvajao titule najboljeg strijelca Bundeslige i Serie A, kao i Evropske lige.
Za jednu malu zemlju, iz koje talenti često odlaze mnogo prije nego što dobiju priliku pokazati koliko vrijede, Džekin put nosio je dodatnu težinu.
Bio je dokaz da se iz Sarajeva može stići do Manchester Cityja. Da fudbaler iz Bosne i Hercegovine može osvojiti Bundesligu, zabijati Manchester Unitedu, igrati najveće evropske utakmice i stajati rame uz rame sa najboljima.
A onda ponovo doći u Zenicu i obući isti dres.
Generacija koja je Bosnu i Hercegovinu odvela tamo gdje nikada nije bila
Reprezentacija Bosne i Hercegovine godinama je živjela između nade i razočarenja.
Bilo je velikih igrača i prije Džeke. Bilo je velikih utakmica, generacija koje su bile blizu velikih takmičenja i bolnih poraza koji su postali dio kolektivnog fudbalskog pamćenja.
Portugal je posebno dugo bio sinonim za prepreku koju reprezentacija nije uspijevala preskočiti.
A onda je došla 2013. godina.
Bosna i Hercegovina je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. igrala možda i najbolji fudbal u svojoj reprezentativnoj historiji. Džeko je bio jedan od ključnih igrača ekipe Safeta Sušića.
Kada je 15. oktobra u Kaunasu protiv Litvanije stigla utakmica odluke, pogodak je postigao Vedad Ibišević. Asistirao mu je Edin Džeko.
BiH je pobijedila 1:0 i prvi put izborila plasman na veliko fudbalsko takmičenje. UEFA je nakon te utakmice zabilježila da je reprezentacija osvojila grupu ispred Grčke i direktno otišla na Svjetsko prvenstvo.
Ta noć nije bila samo fudbalska pobjeda.
Ljudi su izlazili na ulice širom zemlje. Slavilo se u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru i brojnim drugim gradovima, ali i širom svijeta gdje žive ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Zemlja koja je na velikim takmičenjima do tada postojala samo kroz igrače koji su nastupali za druge reprezentacije konačno je dobila vlastitu zastavu na najvećoj fudbalskoj pozornici.
Džeko je bio jedno od zaštitnih lica te generacije.
Brazil je postao dio zajedničkog sjećanja
Prva utakmica Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu odigrana je 15. juna 2014. protiv Argentine.
S druge strane bili su Lionel Messi i jedna od najvećih reprezentacija svijeta. Za Bosnu i Hercegovinu to je bila potpuno nova teritorija.
Nakon poraza od Argentine i Nigerije nestala je mogućnost prolaska grupe, ali je protiv Irana stigla prva pobjeda BiH na svjetskim prvenstvima.
Rezultat je bio 3:1.
Prvi gol postigao je Edin Džeko.
Na papiru, bila je to pobjeda u utakmici nakon koje se reprezentacija svakako vraćala kući.
U historiji bosanskohercegovačkog sporta bila je mnogo više.
Prvi nastup. Prva pobjeda. Prvi Mundijal jedne države koja je nešto manje od dvije decenije ranije izašla iz rata.
U njenom napadu bio je dječak koji je taj rat proveo u Sarajevu.
Kapitenska traka postala je mnogo više od komada tkanine
Nakon Svjetskog prvenstva i povlačenja Emira Spahića, Džeko je 2014. godine preuzeo kapitensku traku. U tom trenutku već je imao 65 nastupa i 36 golova za reprezentaciju.
Nosio ju je kroz potpuno drugačije periode.
Više nije uvijek igrao u reprezentaciji koja je bila na vrhuncu. Mijenjali su se selektori i saigrači. Dolazili su mlađi fudbaleri kojima je Džeko nekada bio poster na zidu, a onda su s njim dijelili svlačionicu.
Rezultati nisu uvijek bili dobri.
Upravo tu se nalazi jedan od razloga zbog kojih njegova reprezentativna karijera ima toliku težinu.
Lako je biti lice ekipe kada pobjeđuje. Džeko je ostao njeno lice i kada nije išlo.
Nije svaki njegov nastup bio velik. Nije svaka utakmica bila dobra. Imao je i promašaje, loše večeri, kritike i periode u kojima reprezentacija nije ispunjavala očekivanja.
Ali se vraćao.
Igrao je kvalifikacije protiv najvećih reprezentacija i utakmice protiv mnogo slabijih protivnika. Dolazio je iz Manchester Cityja, Rome, Intera, Fenerbahčea i Fiorentine i ponovo oblačio dres zemlje čija reprezentacija nije mogla ponuditi ono što su mogli njegovi najveći klubovi.
Zato njegovih 151 utakmica vrijedi posmatrati i drugačije.
To je 151 put kada je Bosna i Hercegovina imala Edina Džeku.
Zašto ga ljudi doživljavaju drugačije
Bosna i Hercegovina nije zemlja koja često dobija globalne sportske zvijezde.
Još rjeđe dobija ljude koji na tom nivou ostanu dovoljno dugo da ih upozna nekoliko generacija.
Djeca koja su tek krenula u osnovnu školu kada je Džeko debitovao za reprezentaciju danas su odrasli ljudi. Neki sada imaju vlastitu djecu koja znaju ko je Edin Džeko.
To više nije običan sportski kontinuitet.
On postaje dio porodičnog pamćenja.
Jedna generacija pamti Wolfsburg i onu čuvenu sezonu u Bundesligi. Druga Manchester City. Neko ga najviše pamti po Romi. Za veliki broj ljudi ipak će prije svega ostati čovjek u plavom dresu sa brojem 11.
Njegova važnost izašla je i izvan fudbala. UNICEF ga je 2009. imenovao prvim ambasadorom te organizacije iz Bosne i Hercegovine. U godinama nakon toga učestvovao je u kampanjama vezanim za rano djetinjstvo, djecu s poteškoćama i djecu bez roditeljskog staranja.
U zemlji u kojoj se ljudi često teško dogovore oko zajedničkih simbola, sport je povremeno stvarao rijetke trenutke u kojima su razlike ostajale po strani.
Džeko je bio jedno od lica tih trenutaka.
Nije bio sam, ali je trajao najduže
Bilo bi nepravedno cijelu jednu reprezentativnu eru svesti na jednog igrača.
Brazil nisu izborili samo Džeko i njegovi golovi. Tu su bili Vedad Ibišević, Zvjezdan Misimović, Emir Spahić, Miralem Pjanić, Asmir Begović, Senad Lulić, Sejad Salihović, Mensur Mujdža i mnogi drugi.
I BiH je imala velike fudbalere mnogo prije te generacije.
Džekina posebnost je u trajanju.
Došao je dok su neki od heroja prvih godina reprezentacije još bili dio svježeg sjećanja navijača. Igrao je sa generacijom koja je stigla do Brazila. Postao kapiten. Ostao nakon njihov
