Kolektivna trauma je pojam koji najbolje opisuje ono što danas osjeća Tuzla. Nakon požara u Domu penzionera, u kojem su izgubljeni ljudski životi, cijela zajednica nosi tragove tuge, straha i nemoći. To više nije samo priča o jednoj noći i jednom mjestu, već o gradu koji se suočava s gubitkom koji je pogodio sve, i one koji su bili tamo, i one koji su samo gledali slike.
Grad diše drugačije
Tuzla ovih dana diše sporije. Ljudi se javljaju jedni drugima, pitaju poznanike rade li u domu, jesu li im roditelji ili bližnji među štićenicima. Ulica šuti. I oni koji nisu izgubili nikoga lično osjećaju tugu, jer je osjećaj sigurnosti ranjen. Kada stradaju stariji, strada i povjerenje u ono što zovemo briga, zaštita i sistem.
Psiholozi kažu da se to zove kolektivna trauma; trenutak kada bol pojedinaca postane zajednička, kada slike sa požarišta i vijesti koje se ponavljaju stvaraju zajednički osjećaj nesigurnosti i tuge.
Koga je sve pogodila tragedija
Tragedija koja je pogodila Dom penzionera u Tuzli nije ostavila nikoga ravnodušnim. U njenom središtu su ljudi, različiti po ulogama, ali povezani istim osjećajem bola.
Porodice stradalih prolaze kroz najteži oblik gubitka, kroz šok, tugu i potrebu za odgovorima.
Povrijeđeni štićenici suočavaju se ne samo s fizičkim ranama, nego i s dubokom nesigurnošću, dok njihove porodice danima traže utjehu u informacijama i uvjeravanju da će sve biti uredu.
Uposlenici Doma nose teret odgovornosti i slike koje će dugo pamtiti, balansirajući između profesionalne dužnosti i lične traume. Pripadnici interventnih službi, vatrogasci, policajci, ljekari i hitna pomoć, bili su svjedoci ljudske ranjivosti, a sada se nose s vlastitim tišinama koje dolaze nakon haosa.
Preživjeli štićenici žive s osjećajem gubitka i straha, ali i s preživjelom krivnjom, dok njihove porodice pokušavaju ponovo vjerovati u sigurnost doma i sistem koji je trebao štititi.
Šira zajednica, građani koji gledaju i čitaju vijesti, osjećaju mješavinu tuge, bijesa i straha. U svakoj poruci “moglo je biti bilo gdje” krije se ono što psiholozi nazivaju sekundarnom traumom odnosno emocionalnim odgovorom na tuđu patnju. Građani Tuzle i cijele zemlje, osjećaju tugu, zabrinutost i bijes, jer tragedija ovog doma podsjeća na to koliko smo svi međusobno povezani i ranjivi.
Svi ovih dana dijele iste emocije: tugu, strah, ogorčenost, ljutnju i nemoć, različitog intenziteta, ali istog porijekla: potrebe da se razumije i preživi ono što je bilo previše teško da bi se izgovorilo.
Kada kolektivna trauma preraste u PTSP
Psiholozi upozoravaju da kolektivna trauma može ostaviti tragove slične posttraumatskom stresnom poremećaju, poznatom kao PTSP. Iako PTSP obično pogađa pojedinca koji je direktno preživio traumatski događaj, kod većih tragedija, poput požara u Domu penzionera Tuzla, cijela zajednica može pokazivati iste obrasce ponašanja: nesanicu, tjeskobu, osjećaj bespomoćnosti i nagle emocije tuge ili bijesa.
Kolektivna trauma u tom smislu postaje svojevrsni društveni PTSP, stanje u kojem cijeli grad ili zajednica ponavlja iste misli i slike, strahuje da se tragedija može ponoviti i gubi povjerenje u sigurnost i institucije.
Stručnjaci naglašavaju da prepoznavanje ovih simptoma na vrijeme može spriječiti njihovo ukorjenjivanje, jer ono što se ne izgovori, kasnije se prenosi, kroz generacije, kroz tišinu, kroz nepovjerenje.
Zajednica u ogledalu
Kolektivna trauma tako postaje ogledalo društva. U njoj vidimo koliko smo spremni biti uz druge, koliko razumijemo tišinu, koliko znamo pružiti ruku umjesto brzog suda. Stručnjaci pojašnjavaju da se “zajednica nakon tragedije obnavlja kroz tri koraka: priznavanje bola, brigu i zajedništvo”. Bez njih, trauma ostaje neizgovorena, a neizgovoreno uvijek nađe put kroz strah, sumnju ili bijes.
Kako pomoći jedni drugima
Stručnjaci savjetuju da nakon tragedije treba paziti na male stvari koje znače mnogo:
Razgovarati, ali ne forsirati razgovor. Neki ljudi trebaju tišinu, drugi riječi. Najvažnije je biti prisutan, ne moramo nuditi rješenja, dovoljno je da smo tu.
Ne umanjivati bol. Rečenice poput “moglo je biti gore” ili “bit će bolje” često su pokušaj utjehe, ali mogu zvučati kao poricanje. Umjesto toga, važno je priznati emocije: “znam da je teško”, “vidim koliko te boli”.
Tražiti stručnu pomoć kad tuga traje predugo, kada se javljaju nesanica, krivnja, strahovi ili osjećaj praznine. Nije sramota potražiti psihološku podršku, to je znak snage, ne slabosti.
Brinuti o tijelu. Trauma iscrpljuje fizički. Ljudi zaborave jesti, spavati, kretati se. Vraćanje rutine, šetnja, svjež zrak i redovan san pomažu tijelu da pomogne duši.
Ne tražiti krivce dok traje bol. Odgovornost je važna, ali proces žalovanja mora doći prije istrage, pa makar bila i ona istraga u srcu, koju svi sprovodimo. Bijes može biti ispravan osjećaj, ali ako pređe u opsesiju, ne donosi olakšanje.
Volontirajte. Odaberite bilo koje udruženje građana, nevladinu organizaciju i postanite volonter. Primjera radi odaberite neki od domova za starije osobe (ima ih) i redovno odlazite da provedete vrijeme sa štićenicama. Jedino što vam je potrebno je dobra volja, par sati vašeg slobodnog vremena i topla riječ, nježan zagrljaj. Dokazano je da briga o drugima i volonterizam jednako dobro čine i onima koji primaju uslugu ili društvo volontera kao i samim volonterima.
Hajde da svi zajedno budemo bolji ljudi!
Tuzla ne smije zaboraviti
Psiholozi podsjećaju da se kolektivna trauma može ublažiti javnim ritualima, paljenjem svijeća, okupljanjima, prigodama sjećanja. To nisu simboli, nego zajednički načini da se bol podijeli. Kada ljudi stoje zajedno, lakše podnose ono što bi ih pojedinačno slomilo.
Za Tuzlu, to znači da svako sjećanje na Dom penzionera mora biti i podsjetnik na važnost sigurnosti, empatije i brige za starije. I da su iza svake vijesti o tragediji imena, lica i životi koji su nekome bili sve.
Tuga kao prostor solidarnosti
Kolektivna trauma Tuzle, osim što je neopisiva bol i tuga, ujedno je i prilika da se zajednica ponovno poveže. Da se čuje onaj koji šuti, da se podrži onaj koji se bori s osjećajem krivnje, da se pohvali onaj koji je pomagao, i da se zahvali onima koji su bili hrabri.
U danima koji dolaze, možda nećemo svi moći pomoći jednako, ali svako može učiniti nešto: pitati, nazvati, zagrliti, poslušati. Tako se kolektivna trauma ne briše, ali se pretvara u zajedničko ozdravljenje.
Možda će vas zanimati i članci koje smo za vas odabrali u produžetku teksta
Sve porodice stradalih obavještene, Grad Tuzla će snositi troškove dženaza i sahrana
U Tuzli proglašena četverodnevna žalost zbog tragedije u Domu penzionera
Vive Žene nude psihološku podršku nakon tragedije u Domu penzionera Tuzla
U Domu penzionera Tuzla ponovo omogućene posjete
Gdje smo izgubili empatiju: Osvrt naše sugrađanke na komentare o tragediji u Tuzli
