Od Chicaga 1886. do vještačke inteligencije danas: analiza globalnih i lokalnih izazova za radnička prava.
“Svaki čovjek mora poštovati dostojanstvo rada, bez obzira na to koliko jednostavan bio posao koji obavlja.”
Prvi maj! Dok širom svijeta radnici izlaze na ulice ili uzimaju slobodan dan, važno je podsjetiti se šta zapravo obilježavamo svakog 1. maja. Međunarodni praznik rada nastao je iz borbe za osnovna radnička prava, poput osmosatnog radnog vremena. No, koliko su se ta prava danas promijenila? Gdje su radnici u eri digitalizacije, umjetne inteligencije i globalnih migracija? I zašto se rodna neravnopravnost u svijetu rada, čak i u 21. stoljeću, još uvijek mora temeljno analizirati?
Kako je sve počelo: Historijat Prvog maja
Međunarodni praznik rada ima korijene u radničkom pokretu krajem 19. stoljeća, kada su radnici širom svijeta počeli zahtijevati bolje uvjete rada i kraće radno vrijeme. Presudni trenutak desio se 1. maja 1886. u Chicagu, kada su radnici organizovali masovne proteste zahtijevajući osmosatni radni dan. Protesti su kulminirali nekoliko dana kasnije tragičnim događajem poznatim kao Haymarketski masakr.
U spomen na te događaje, Druga internacionala je 1889. godine proglasila 1. maj Međunarodnim praznikom rada. Odatle se tradicija proširila Evropom, a posebno je bila naglašena u socijalističkim zemljama, gdje je 1. maj imao i ideološku dimenziju, ali i stvarnu mobilizaciju radničke klase.
Radnički protesti u posljednjih 20 godina: Šta nas pokreće danas?
Uprkos tehnološkom napretku i promjenama na tržištu rada, potreba za protestom i dalje postoji. U posljednje dvije decenije svjedočili smo nizu velikih radničkih štrajkova i okupljanja širom svijeta:
U Francuskoj, protesti protiv penzionih reformi (posebno 2010. i 2023.) okupili su milione ljudi na ulicama.
Grčki javni sektor više puta je obustavljao rad zbog mjera štednje i ekonomskih reformi nametnutih tokom dužničke krize.
U Sjedinjenim Američkim Državama, novi val sindikalizma raste unutar velikih korporacija poput Amazona i Starbucks-a.
U Bangladešu, radnici u tekstilnoj industriji često protestuju tražeći bolje uslove u jednoj od najeksploatisanijih grana globalne proizvodnje.
Ono što je novo jeste da protesti danas sve više koriste digitalne alate: društvene mreže služe za mobilizaciju, međunarodnu solidarnost i izgradnju virtualnih sindikata.
Radnička prava na Zapadnom Balkanu: Tranzicija koja traje predugo
Na Zapadnom Balkanu, radnička prava su često taoci političke nestabilnosti, slabe pravne države i fragmentiranog zakonodavstva. Iako su formalna prava uglavnom usklađena s evropskim standardima, njihova primjena je često selektivna.
Radnici se susreću sa visokim stepenom nesigurnih i privremenih ugovora, prekovremenim radom koji nije plaćen, niskim platama, često ispod dostojanstvenog životnog standarda, slabim kapacitetima inspekcija rada i rijetkim sankcijama za poslodavce…
Sindikati, iako još prisutni, često se doživljavaju kao pasivni ili politički instrumentalizirani. Nedostatak socijalnog dijaloga između sindikata, poslodavaca i vlada dodatno otežava rješavanje problema. Zabrinjava i pad broja članova sindikata, što dodatno oslabljuje kolektivno pregovaranje.
U Bosni i Hercegovini, situaciju dodatno komplikuje činjenica da radno zakonodavstvo nije ujednačeno – entiteti imaju različite propise, a radnici rijetko znaju svoja prava.
Izazovi budućnosti: Rad bez radnika?
“Automatizacija i AI mogli bi stvoriti novu besposlenu klasu, ne ljude koji su iskorišteni, već ljude koji su postali suvišni.”
U budućnosti, radnička prava će se suočiti s novim izazovima koji prevazilaze okvire tradicionalnih odnosa rada.
Umjetna inteligencija i automatizacija već sada prijete radnim mjestima u proizvodnji, transportu, pa čak i u administraciji. Roboti i algoritmi neće tražiti pauzu ni godišnji odmor, ali ko će štititi ljude koji ostaju bez posla?
Šta će raditi radnici kada posao nestane?
Zanimanja budućnosti uključuju IT, zelene tehnologije, njegu i obrazovanje , sve su to sektori u kojima već sad nedostaje radne snage, ali i sistemske podrške.
Globalne migracije i dolazak strane radne snage sve više mijenjaju radnu dinamiku u regionu. Dok domaći radnici odlaze na Zapad, strane radnike privlače niže plate i manjak regulacije. To stvara novi oblik nejednakosti i zahtijeva novu pravnu i društvenu zaštitu.
Uz sve to, klimatske promjene će utjecati na određene sektore poput poljoprivrede, građevine i turizma, dodatno testirajući fleksibilnost tržišta rada.
Pitanje koje se nameće jeste: da li će rad uopšte biti dostupan svima i pod kojim uslovima?
Kontekst koji određuje pravila: Nejednakosti koje oblikuju svijet rada
Rodna nejednakost: Dvostruko opterećenje i manja plaćenost
“Žene su jedina grupa koja se sistemski plaća manje zato što su žene.”
Rodna nejednakost i dalje je prisutna, čak i kada su žene visoko obrazovane i profesionalno angažovane. U regionu, žene su: lošije plaćene za iste poslove, podzastupljene su na upravljačkim pozicijama, češće su zaposlene u sektoru neformalne ekonomije ili na nesigurnim poslovima, te su opterećene dvostrukim teretom plaćenog i neplaćenog rada (briga o djeci, starijima, kućanski poslovi).
Pandemija COVID-19 dodatno je pogoršala ovu situaciju: mnoge žene su bile prve koje su ostale bez posla, dok su istovremeno preuzele veći dio kućnih i obrazovnih obaveza.
Ako želimo govoriti o jednakosti u radnom svijetu, moramo uzeti u obzir i rodnu perspektivu i to ne kao “poseban dodatak”, već kao krucijalno pitanje.
Dječiji rad: Nezaboravljena sjenka borbe za prava
“Ne možemo govoriti o ljudskim pravima dok milioni djece još uvijek rade umjesto da idu u školu.”
Iako u Evropi djeluje kao davno prevaziđen problem, u mnogim dijelovima svijeta, posebno u globalnom Jugu, dječiji rad je i dalje realnost. Globalne lance snabdijevanja, uključujući modne, elektroničke i rudarske industrije, često pogone djeca, direktno ili indirektno. Ovaj aspekt podsjeća da radnička prava nisu univerzalno ostvarena, te da se borba vodi na više frontova. U eri “jeftinog” i “brzog”, pitanje ko zapravo plaća cijenu postaje ključno.
Prekovremeni rad i radna kultura iscrpljenosti
U mnogim društvima, radna etika se i dalje mjeri brojem prekovremenih sati, a ne produktivnošću ili kvalitetom života. Fenomeni poput burnouta, ‘tihih otkaza’ (quiet quitting) i ‘antiwork’ pokreta na Redditu otkrivaju sve prisutniji otpor prema radnoj kulturi u kojoj iscrpljenost postaje norma.
Ovdje se otvara prostor za pitanje: Da li radimo da bismo živjeli, ili živimo da bismo radili?
Generacijski jaz: Radne vrijednosti mladih i starih
Mladi radnici često imaju drugačiji odnos prema radu, teže fleksibilnosti, balansu, većoj svrsi. S druge strane, starije generacije su oblikovane drugačijim kontekstima: stabilnost, sigurnost i hijerarhija. Ova razlika često izaziva tenzije na radnom mjestu, ali i u sindikalnim borbama koje se ne uspijevaju podjednako obraćati svim dobnim skupinama.
Sistemski izazovi: kapitalizam, globalizacija i nevidljive nepravde
“Neoliberalizam nije nova forma slobodnog tržišta, već nova forma klasne borbe, odozgo prema dolje.”
Kad govorimo o radničkim pravima, ne možemo ih sagledavati izolirano od šireg ekonomskog i političkog sistema. U posljednjim decenijama, neoliberalni kapitalizam postavio je tržište kao glavni regulator društva. U takvom sistemu, radnik nije više društvena kategorija s pravima, već resurs čija vrijednost raste i pada u zavisnosti od tržišnih potreba.
Neoliberalna politika, koja dominira od 1980-ih, često se oslanja na deregulaciju tržišta, privatizaciju i fleksibilizaciju rada što zapravo često znači nesigurnost i slabiju zaštitu radnika. Ovo je važan politički i ideološki okvir u kojem se radnička prava brane ili gube.
U globalnoj ekonomiji, kompanije sele proizvodnju tamo gdje su prava radnika najslabije zaštićena, u trci za najnižom cijenom rada. To stvara začarani krug; zemlje se takmiče u smanjivanju prava kako bi ostale “konkurentne”. U ovom kontekstu, međunarodna solidarnost radnika i etički potrošački pritisak postaju nova linija fronta.
U potrazi za jeftinijom radnom snagom, multinacionalne kompanije selile su proizvodnju iz zemlje u zemlju, u tzv. “race to the bottom” trku ka najnižim standardima rada, zaštite i plata. Takva praksa ne pogađa samo radnike u Aziji ili Africi, ona utiče i na radnike u regiji, gdje se pravne i institucionalne norme često snižavaju kako bi se zadržali “investitori”.
Istovremeno, sve veći broj radnika gubi vjeru u sigurnu budućnost. Pitanje penzija postaje bolno aktuelno.
S druge strane, društva se suočavaju s još jednim tihim izazovom krizom penzionih fondova. Sve duži životni vijek i sve manji broj aktivnih radnika dovodi u pitanje dugoročnu održivost penzionih sistema. Mnogi mladi ljudi s pravom se pitaju: da li ćemo mi ikada dočekati penziju?
“Pitanje raspodjele bogatstva i budućnosti rada neće biti riješeno bez demokratizacije ekonomije.”
U ovakvom kontekstu, borba za radnička prava ne može biti samo lokalna i reaktivna, mora biti i kritička prema sistemskim uzrocima, globalno povezana i vizionarska u traženju pravednijih alternativa.
Prvi maj kao prilika za (samo)osvještavanje
Prvi maj nije samo sjećanje na prošle borbe; to je i poziv da budemo budni prema stvarnosti u kojoj živimo. U eri u kojoj algoritmi odlučuju o zaposlenju, a granice postaju sve fluidnije, radnička prava su sve samo ne zagarantovana.
Dok kapital traži maksimalnu efikasnost, a globalizacija briše lokalne zaštitne mehanizme, radnici ostaju bez sigurnosne mreže. U tom vrtlogu promjena, solidarnost među radnicima, kritičko promišljanje sistema u kojem radimo i jačanje kolektivnih oblika organizovanja postaju ne samo poželjni, već nužni.
Za radnike u našem regionu to znači dvosmjernu borbu: protiv unutrašnjih nepravdi i globalnih promjena koje često dolaze nepozvane. Ali istorija nas uči da su prava izborena tamo gdje su ljudi bili solidarni, organizovani i svjesni svoje snage. Prvi maj je tu da nas podsjeti da se ta borba ne završava.
Prvi maj nas poziva i da se zapitamo ne samo kakav posao radimo, već za koga, pod kojim uslovima i s kakvim izgledima za budućnost. Odgovori na ta pitanja mogu odrediti ne samo sudbinu pojedinaca, već i pravac kojim se kreće cijelo društvo.
Možda vas zanima i ovo:
1.000 KM za svako novorođenče: Poznato kada će biti otvorena aplikacija e-porodilja
Smanjenje doprinosa za 5,5% – Šta to znači za poslodavce?
